U autoritarnim sustavima pisac uvijek može računati da će njegova knjiga čak i u najgorem slučaju naići na iznimno načitanu publiku koja ne propušta nijedan naslov. "Mnogi ljudi misle da su cenzori fanatične i neobrazovane osobe, ali to nije istina. Mi smo najnačitaniji ljudi jer čitamo mnogo, skoro svaki dan",
ponosno je rekla Dalal Al-Muntairi, direktorica kuvajtskog ureda za cenzuru. "Čitamo knjige za djecu, vjerske knjige, političke, filozofske, znanstvene i mnoge druge knjige. Osim što čitamo mnogo, mi također čitamo veoma pomno."
U slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, elem, i pisac i cenzor su na gubitku: siroti pisci ostali su i bez pomnih čitatelja i bez šire publike (jer knjige više nemaju status zabranjenog voća nego neukusnog, zdravog povrća na jednoj od bezbrojnih polica supermarketa). A jadnim cenzorima država je 'autsorsala' posao – u demokraciji ne postoji više cenzura iz državnog središta, ali tu je
"decentralizirana cenzura" (
Kostanić): braniteljske udruge, desne inicijative, klerici i/ili političari pobune se jer ih određeni sadržaj vrijeđa pa vlast, ako i ne ukloni sporno djelo,
od njega se ogradi i najavi sankcije.
I ta "decentralizirana cenzura" u zadnje je vrijeme vršila pritisak na HAVC zbog produkcije filma 15 minuta – masakr u Dvoru, na HRT zbog prikazivanja filmova Ministarstvo ljubavi (r. Pavo Marinković) i Ustav Republike Hrvatske (r. Rajko Grlić), na splitski HNK zbog predstave Naše nasilje i vaše nasilje (r. Oliver Frljić), a posljednja vijest je da se saborski zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi požalio na naslov romana Kristijana Novaka i predstave zagrebačkog HNK Ciganin al' najljepši (r. Ivica Buljan) te na sadržaj predstave.
Ukratko, cenzori-amateri u posljednjih su par mjeseci udarili na film i kazalište, ali književnost nisu dirali. Maksimum je usputna pritužba na naslov Novakovog romana u sklopu žalbe na naslov i sadržaj predstave. Što su pisci napravili da ih uporno zaobilazi bijes cenzora? Što to rade krivo da ih se smatra podobnima?
Je li stvar u premalenom utjecaju? Zasigurno ne. Književnost definitivno nema široku publiku, ali nema je ni hrvatski film, a kazališne predstave, čak i kad su popularne, osuđene su na ograničeni prostor kazališnih dvorana. Na kraju krajeva, slavu spomenutih predstava i filmova nije širila usmena predaja njihove publike, nego publicitet koji su prosvjednici stvorili svojim doslovno agresivnim PR-om. Pa tko je prije pobune protiv HAVC-a čuo za spomenuti dokumentarni film o Dvoru? Tko bi na HRT-u gledao Ministarstvo ljubavi da nije bilo prosvjeda? Tko u Hrvatskoj danas nije čuo za Frljića i nema mišljenje o njegovom radu? A koliko je ljudi uopće gledao njegove predstave? S takvim 'hejterima' i književna djela bi potaknula ljude da o njima pričaju, ako već ne i da ih čitaju.
Je li problem u sadržaju? Sumnjam. Nije da književna scena vrvi 'beskompromisnim' djelima koja bi mogla vrijeđati ičije osjećaje, ali po tome nije naročito drugačija od filma i kazališta.
Ministarstvo ljubavi se prema 'kontroverznoj' temi odnosi vrlo blago i benevolentno. Frljićeve predstave oštro kritiziraju hrvatski nacionalizam, ali isto se može reći za
romane Daše Drndić koji ne izazivaju javni bijes uvrijeđenih čitatelja (samo hladnu reakciju domaćih književnih žirija). Naposljetku, vjeruje li itko da bi sadržaj predstave
Ciganin al' najljepši vrijeđao Rome, a sadržaj istoimenog književnog predloška ne?
Možda je onda stvar u tome da entuzijastični cenzori, za razliku od 'profića' iz Kuvajta, naprosto ne čitaju knjige? Ta je mogućnost nebitna. Za interpretaciju ili raspravu o djelu potrebno je pročitati ili pogledati djelo, ali za monološki zahtjev za zabranom djela nije potrebno nikakvo pokriće u sadržaju djela – dovoljno je svoj subjektivni dojam izložiti u grupi i dovoljno glasno.
Preostaje nam stoga jedino ciničan zaključak da je stvar materijalna, da je književnost naprosto toliko siromašna djelatnost da je se ne isplati čak ni cenzurirati. Ove godine državna potpora za književno izdavaštvo dodatno je srezana i iznosi 4.159.500 kuna. To znači da kompletno književno izdavaštvo dobiva istu potporu kao produkcija samo jednog dugometražnog igranog filma. Za usporedbu,
dodajmo da je HRT za 2016. računao na 1,2
milijarde kuna prihoda samo od pristojbe, da je iz državnog proračuna Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
za 2017. godinu dobilo preko 90 milijuna kuna, a HAVC oko 83 milijuna (dok književna verzija HAVC-a ne postoji!) Zato postoji pritisak političkih i parapolitičkih aktera na te institucije – jer konačni cilj prosvjeda obično nije bio tek zabrana određenog djela, nego smjena uprave (HAVC-a, HRT-a, HNK-a...) I zato se desni političari i kvaziumjetnici guraju u kazališna vijeća, a ne u književna. U rijetkim prilikama kad književnost uleti u nešto potencijalno lukrativno (npr. u slučaju kurikularne reforme lektire), cenzori se aktiviraju – sjetimo se
straha Slobodana Prosperova Novaka da naši učenici neće čitati
Juditu i
legendarnih književnih interpretacija Željke Markić.
Mogli bismo zaključiti da piscima i urednicima stoga preostaje jedino potražiti posao u državi u kojoj se bavljenje književnošću više cijeni, slobodnije stvara i bolje plaća – recimo, u Kuvajtu. No, postoji i pozitivna strana ove priče: književnost je sada ispod radara. Dok su sve druge umjetnosti pod lupom,
dok se najavljuje novi zakon za sankcioniranje krivogovora na društvenim mrežama, u književnosti caruje sloboda. Hrvatski pisci imaju neviđeni manevarski prostor za eksperimentiranje i provokaciju jer nemaju pritisak nikakvih cenzora. Stoga, ako netko želi objaviti zapaljivi književni tekst, sad je pravi čas. Čitateljska manjina čeka širom raširenih ruku.
Foto: Stuart Richards / Flickr
