Četvrtak
19.06.2014.

Vječna borba partizana i ustaša




Extra_large_putin__rogozin__popovkin_august_2012
A+ A-
Prva rečenica je jako važna. Možda ne ključna, ali svakako izuzetno važna, bilo da je riječ o romanu, blogu, novinskom članku, ali jednako tako i razgovoru.
 
Ako prva rečenica romana često ipak ne otkriva koliko je zapravo kvalitetno djelo koje se spremate čitati, prva rečenica razgovora s osobom koju ne poznajete često vam kazuje sve što trebate znati o dotičnom stvoru. Recimo, Filip Latinovicz, taj pompozni slikarski genije kakvim su ga proglasili neki kritičari (iako, slikarski, zvuči kao vrlo odbojna, nemoguća kombinacija derivata Kokoschke i Franza Marca, uz pred-impresionističko slikarsko brbljanje), shvatio je da ne može razgovarati s kočijašem koji ga je vraćao u rodni kraj već nakon prve rečenice: intelekt mu se naprosto pobunio protiv siline ljudske gluposti što izvire iz jadne spodobe koja šiba po bijednom kljusetu.  
 
Jedna od rečenica koja bi svakoj iole inteligentnijoj osobi trebala biti deal breaker jest ona odvratna i otrcana: 'Kada ćemo se prestati baviti partizanima i ustašama, i početi…' Tu toliko korištenu rečenicu gotovo uvijek izgovaraju oni koji bi poput sumanutog japice Tuđmana htjeli pomiriti partizane i ustaše, pomiješati kosture da se ne može razlučiti koji je čiji, a naposljetku nije ni važno, jer pak smo svi Hrvati. I zato na pitanje 'kada ćemo se prestati baviti partizanima i ustašama i početi... ', nevoljko odgovaram: 'E pa nikada!'

Sve da to i želim, a želim, to neću učiniti sve dok se ta rečenica perpetuira više od mita o slavnoj Kosovskoj bici i domoljubima koji su položili svoje živote na oltar otadžbine. (Malo tko u Srbiji spominje činjenicu da su samo nekoliko godina kasnije, u bici na Nikopolju, inače puno važnijoj od one na Kosovu, upravo ti isti veliki domoljubi jurišali kao predvodnica turskih snaga sultana Bajezida. Nekako im se tada živo fućkalo za otadžbinu, te su upravo oni bili prevaga zbog koje je ugarski kralj Sigismund ostao bez vojske od sto hiljada ljudi). 
 
No, ako mislimo da smo jedinstveni u našoj fascinaciji Drugim svjetskim ratom i raspravama s odurnim revizionistima, što onda reći za Rusiju koja se nikako ne može izvući iz revizionističkog blata u koje je zaglibila poput malobrojnih preostalih košuta u razrovanom blatnom tlu nakon velike tenkovske bitke kod Kurska. 
 
Početkom prošlog mjeseca Vladimir Putin potpisao je zakon prema kojem se nijekanje nacističkih zločina, odnosno iznošenje neistina o ulozi Rusije u Drugom svjetskom ratu, kažnjava zatvorom u trajanju od pet godina. Zakon uključuje i strogo kažnjavanje oskvrnuća memorijalnih spomenika posvećenih ratu.

To znači da bi neka ruska varijanta znamenite hrvatske popišulje Biserke Legradić, koja je zalila hrvatskom mokraćom sveto hrvatsko tlo posvećeno mrtvima, malčice najebala ako bi isto pokušala recimo u Staljingradu, odnosno današnjem Volgogradu, odnosno možda budućem Staljingradu (Putinov potpredsjednik Dimitrij Rogozin, ruski pandan Dicku Cheneyu, stao je na stranu onih koji žele vratiti ime Staljingrad, a njih nije malo).
 
To samo po sebi ne zvuči nerazumno, iako onaj dio sa zabranom revizionizma i nijekanjem nacističkih zločina malo pobuđuje sumnju. Znači li to, primjerice, da će Ahmadinedžad koji, eto, nekako ne vjeruje da se holokaust zaista dogodio, biti uhapšen na prvom idućem službenom putu u Moskvu? Nekako je taj scenarij teško zamisliti. Ono što, pak, nije teško zamisliti jest distorziranje, oblikovanje i podešavanje zakona kako bi se moglo lakše obračunati s političkim protivnicima.   
 
Na ovu su situaciju, baš kao i krizu u Ukrajini, prije tjedan dana upozorili i pisci koji su se sastali na skupovima u Bledu, Kijevu i Varšavi u sklopu sastanaka međunarodnog PEN, a među njima su bila i dva nobelovca, Mario Vargas Llosa, inače nekada sjajan pisac koji je umalo postao predsjednik Perua prije više od dva desetljeća, i švedski pjesnik Tomas Tranströmer. Oni su upozorili na zakonski tsunami ruskih vlasti koji se provodi u posljednje vrijeme, s difamacijskim zakonima (vidi Pussy Riot), zabranama revizionizma ruske povijesti i dozvolama da se blokiraju web stranice bez sudskog ovlaštenja.

Pritom se aktiviste i pripadnike raznih NGO-a u dobroj staroj maniri proglašava stranim špijunima, soroševcima, plaćenicima i mrziteljima svega ruskog. Na veliku opasnost indoktrinacije potpomognute nizom zakonskih akata upozorila je i poznata ruska spisateljica Ljudmila Ulickaja, koja je rekla kako se 'lažima truju umovi ljudi koji nemaju drugih izvora informacija'.

No, problem nije u nedostatku informacija, već u tome što se informacije filtriraju u ideološkim sitima ljudskih umova, zbog čega se sve ionako čini prilično beznadnim. Jer ovaj je tekst mogao biti napisan prije dvadesetak godina, sa samo nekoliko promijenjenih imena. A možemo ga reciklirati i za dvadeset godina. Baš kao što će za dvadeset godina mnogi tekst u hrvatskim novinama započeti rečenicom: 'Kada ćemo se prestati baviti partizanima i ustašama i početi...'

Neven Svilar
foto: Rogozin, Putin, Popovkin (Wikimedia)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.