Utorak
15.03.2016.

Lov




Extra_large_ch_1_gulliver_grandville_08
J.J. Grandville: Gulliver i Liliputanci (Immanuel Giel / Wikimedia)
A+ A-
Ovog tjedna ostavljam svoj albanski džepni dnevnik koji, uz možda još jedan završni prilog, namjeravam za javnost do daljnjega 'zatvoriti'. Ne mogu više u kratkoj virtualnoj kolumni od bilo kojeg čitaoca očekivati da s jednim totalitarnim režimom iz prošlosti (albanske) traži spojnice s rađanjem, da ne kažem s bujanjem, drugog totalitarnog, sadašnjeg, režima ovdje, u Hrvatskoj, režima s rapidno multiplicirajućim kaskadama desničarskog, fašistoidnog ekstremizma koji doslovno zagađuje zrak i steže pluća. Ne mogu pisati ni o 'dobrim malim stvarima koje čine život', o dolasku proljeća, na primjer, jer oko srca mi i u srcu – zebe.
 
I prije 2016. u Hrvatskoj bilo je lovaca – proskripcionista, onih koji proskribiraju, što će reći, koji uz podršku vlasti žigošu ideje i mišljenja ljudi s kojima se ne slažu, odnosno, koji rabijatno ali bez argumenata ili uz kaskade repetitivnih šupljih floskula (izraubana riječ naprasno ušla u modu), odabiru 'stoku za odstrel' (ST, recimo, et al.) 
 
U antičkom Rimu proskripcija (proscriptio) označavala je javno objavljivanje imena osoba koje su zbog političkih razloga proglašene neprijateljima države te osuđene na smrt, na progonstvo ili na konfiskaciju imovine. Praksa se uz blage varijacije i neznatne promjene održala do danas. I danas, uz blagoslov onih na vlasti (pa čak i uz njihovo izravno sudjelovanje), sprovode se političke, masovne i individualne akcije (u Hrvatskoj nedavno – marš 'branitelja' prema sjedištu Agencije za elektroničke medije, javna, medijska i saborska difamacija 'nepoželjnih', provala u njihove stanove, itd.), kojima se namjeravaju eliminirati politički rivali ili lični neprijatelji.
 
Proskripciju često sprovode agenti provokatori koje danas koriste oni na vlasti (najčešće desnica) kako bi diskreditirali nenasilnu opoziciju (najčešće ljevicu) i opravdali svoju državnu represiju. Koristeći se taktikom ponovljenih laži, vladajući žele smanjiti podršku glasača strankama lijeve orijentacije.  
 
Iako je, kao lovac na glave, više godina aktivan, Slobodan Prosperov Novak, taj suvremeni proskripcionist, tek se s dolaskom retrogradno-desničarsko-klerikalno-filoustaško-fašistoidnih stranaka i strančica na vlast, u potpunosti razmahao, verbalno raspojasao, da ne kažem, strastveno se zapjenušao. Tako, S.P. Novak sad gotovo svakog tjedna, katkada ne samo jedanput, nego 'suptilno' raspoređen po danima i emisijama, više puta sedmično uskače nam u sobe i prijeti.

Da retorika S.P.Novaka na razularenu, polupismenu belikoznu raju ne djeluje kao pomazanje, bilo bi patetično slušati i promatrati njegove proskripcije. Ovako, elegantno raspoređene u redovnim vremenskim prikazanjima, tirade Slobodana Prosperova Novaka sve više su nalik kakvoj programskoj (programatskoj) partijskoj shemi. To što u svojim akcijama Slobodan Prosperov Novak ima četu pobočnika (u televizijskim emisijama Branku Kamenski, Dražena Ilinčića, te Bosiljku Perić Kempf, Tomislava Galovića & guests, kao i sijaset dobrohotnih domoljubnih aktera u tiskanim medijima), nije više ni bitno, jer u čitavoj igri oni su samo yes-men / yes-women, podupirači u paklenom danse macabreu naše stvarnosti.  
 
U aprilu 2013., u emisiji Nedjeljom u 2 S.P.N. napada Predraga Lucića zbog njegove pjesme o pokolju u Ahmićima, potom Viktora Ivančića i Hrvatski P.E.N. centar.
 
U decembru 2013. Zrinka Pavlić o posljednjoj do tada emitiranoj emisiji Pola ure kulture piše: "Već sam sigurno najmanje pet puta primijetila da me preobražaj emisije Pola ure kulture u zadnje vrijeme nemalo zbunjuje. Nije mi, naime, posve jasno što se želi postići sve glasnijim političkim angažmanom (ah, ta novinarska i općenito – isprazna korektnost i relativizacija!, op.a.) i dovođenjem paranoičnog (manje je važno što je desno orijentiran) (!) komentatora (u ovom slučaju bio je to headhunter Ivica Šola, op.a.) koji u svakoj emisiji pokušava nekoga obezvrijediti i proglasiti neprijateljem ili, ako već ne ide tako, pik-zibnerom." (sinoć su na tapeti bili propali umjetnici u politici i propali političari u umjetnosti, prema komentatoru utjelovljeni u Viliju Matuli i Oliveru Frljiću)."
 
U oktobru 2014. Ivana Simić Bodrožić reagira na javni atak (u emisiji Pola ure kulture) S.P.Novaka na organizaciju Sajma knjiga u Frankfurtu, u kojem S.P. Novak proziva Ivana Sršena kao književnog agenta koji zastupa u prvom redu bosanske, srpske pa na kraju i hrvatske pisce, potom Alidu Bremer, koja je na književnosti doktorirala u Njemačkoj, a trebala je, valjda, doktorirati na hrvatskoj renesansnoj književnosti u Hrvatskoj, te Ivana Simić Bodrožić zaključuje: "Slobodan Prosperov Novak očigledno ima svoju strategiju prezentiranja nacionalne književnosti i kulture koju je ovom prilikom ponudio javnosti i resornom ministarstvu. No ona je toliko retrogradna da se njome ne bi moglo aplicirati ni za onaj prasajam inkunabula u Mainzu, prije pet stotina godina."
 
Istog mjeseca, u listopadu 2014., reagira i Renato Baretić na litanije S.P. Novaka koji je, kako kaže Baretić: "U Pola ure kulture napao sve uključene u pripremu i provedbu hrvatskog nastupa na ovogodišnjem Frankfurter Buchmesseu… tvrdeći da su oni puki iznajmljivači soba za pisce iz jugoistočne Europe, a ne promotori prave hrvatske književnosti, jezika i znanosti o njima", prozivajući ih za nedovoljno hrvatstvo (?!) 
 
Emisija hipokrizno-pomirbenog naslova, uz zapovjedno-prijeteći uskličnik na kraju, Samo kulturno, molim!, 16.12.2015.: 
 
Dramolet. 
 
Razgovaraju (glume) razjareni Slobodan Prosperov Novak i patvoreno naivna Branka Kamenski s blagim osmijehom zadovoljstva. 
Napadnut: Oliver Frljić (odsutan) 
 
S.P.N.: "Radi se o jednom potpunom nepoznavanju kulturnog ambijenta, kulturnog miljea, i zato su se događale kulturne afere koje su tako strašne da nisu bile očekivane. Nije bilo očekivano da je moguće da će gospodin Oliver Frljić u posljednjem mandatu Milanovićeve vlade biti intendant jednoga nacionalnog kazališta. Da će skandali potresati svaki dan to nacionalno kazalište. Događale su se kulturne afere koje su tako strašne." 
 
Napadnut: Dragan Markovina (odsutan) 
B.K. (cvrkutavo): "Kakve mi danas veze imamo s državama bivše Jugoslavije. I kakve bi (bismo!) mi veze zapravo trebali imati, a to vas pitam u kontekstu jednog termina koji se nedavno pojavio; autor tog termina je povjesničar Dragan Markovina, koji kaže da postoji ideja kulturnog jugoslavenstva. Što to znači?
 
S.P.N.: "Prvo, vi ste kazali da to je historičar, prvo netko treba biti historičar da ga se tako naziva u društvu. Gospodin Markovina je možda aspirant na to da bude povjesničar, nije svatko tko je završio povijest historičar, ali gospodin Markovina privlači pozornost svojim navodno anarhičnim, ili ne znam kakvim već stavovima (?), o takozvanom regionu. (…) Govoriti o jugoslavenskom kulturnom prostoru moguće je u glavama samo nekih vrlo nostalgičnih, vrlo zbunjenih ljudi, jer taj kulturni prostor naravno ne postoji, jer naprosto ne postoje nikakve pretpostavke za Jugoslaviju, niti jugoslavenski bilo kakav međusobni život na ovom tlu. Normalno bi bilo da hrvatska država ima normalne kulturne odnose sa srpskom državom i da ti odnosi funkcioniraju na najboljoj razini. Mi upravo imamo suprotno. Mi imamo neformalne, neinstitucionalne (što nije istina, op.a.) odnose između kultura u tom prostoru koji gospodin Markovina tako rado naziva riječju region, koja je u krajnjoj liniji postala nekom vrstom psovke kod nas, i kad čovjek čuje tu riječ, pita se, a što ti ljudi govore, o čemu ti ljudi govore, kao da je netko, u vrijeme kad sam ja bio mlađi, govorio o K und K monarhiji s nostalgijom, da, ali sa političkim predznacima mi smo govorili o srednjoj Evropi, ali to se govorilo u osamdesetim godinama s vrlo jasnim, disidentskim pokušajima integriranja dijelova srednje Evrope koji su u tom trenutku bili dio istočne Evrope totalitarizma. Danas to nije slučaj, mi nemamo razloga da integriramo ikoga s nekakvim političkim pretpostavkama, ili predumišljajima." 
 
B.K.: "Jugoslavija kao državni okvir, naravno, više ne postoji, ali postoji li Jugoslavija kao neki duhovni okvir, kulturni?"
 
S.P.N.: "Sigurno da postoji u nekim glavama i u nekim tekstovima. Ako čitate tekstove gospodina Predraga Matvejevića (te večeri treći odstrel), pa i spomenutoga Markovine, vi ćete naći takve elemente. Markovina se u svojoj posljednjoj knjizi koja se upravo zove Jugoslavija i… poslije nečega... uvijek je Jugoslavija poslije svega ili Jugoslavenstvo danas, on se poziva recimo na Gorana Babića (četvrti odstrel u desetominutnom razgovoru). Ne znam po čemu bi taj nesretni Hrvat s greškom, Goran Babić, bio dio jugoslavenske kulture. Je li zato što živi danas u Beogradu? Nikako nisam svjestan da je Kundera zato što živi u Francuskoj, dio ne znam kakve evropske kulture. (!) On je i dalje češki pisac, i Goran Babić i dalje je hrvatski pisac s jednom, je li, nesretnom sudbinom, i ništa više. (…)"
 
Mislim da s ljudima kao što je ovaj spomenuti gospodin Markovina, ne treba o ovim stvarima razgovarati (!!!), jer za njega su u istom košu i Viktor Ivančić (peti odstrel) i gospodin Goran Babić i svi su oni zajedno, oni su na neki način antipozicije hrvatskoj kulturi. Pa mi smo došli nažalost do točke da je u Hrvatskoj postalo stidno govoriti o hrvatskoj baštini… da bismo se trebali pred gospodinom Markovinom valjda zastidjeti, a zašto da se stidimo kad je njegovo evropejstvo i očito (?!) sav njegov nacionalni identitet (evo nemoćnog boksača koji udara ispod pojasa) završio na toj promociji koju je imao na ušću Save u Dunav.
 
Dana 13. siječnja 2016. S.P. Novak puca u Sinišu Labrovića koji je "pozornost privukao glupošću svojom i glupošću svojih naručitelja. Sam je rekao da je izveo konceptualni projekt koji se zove razbijanje latinice…. Gospodin Labrović je čak i rekao da je nekoliko dana prije tog spektakla sreo gospodina (next!) Sašu Miloševića, jednog birokrata iz Srpskog narodnog vijeća, dakle plaćenog činovnika, koji ga je nagovorio očito da radi taj spektakl. (…) Dogodilo se da je ovdje politika naručila od gospodina Labrovića njegov konceptualni uradak. Kakav je taj uradak bio? (…) Primitivno razbijenim pločama u Novinarskom domu (a u Vukovaru nisu primitivno razbijane?, op.a.), Labrović je ovaj put spustio nivo na razinu političkih ideja (next!) Milorada Pupovca, a one nisu uvijek pohvalne."
 
Dana 24. siječnja 2016. lovac na glave S.P.N. širi područje borbe: glorificirajući 450. obljetnicu Sigetske bitke i mučeničku smrt i pogibiju Nikole Šubića Zrinskog, lamentira nad onima koji "ne znaju one koji su doživjeli poraze, pretvoriti u one koji su bili pobjednici" – pa kao da slušamo eho robotiziranih govora apologeta ustaštva i aktualnog ministra za kulturu Republike Hrvatske, nacionalista Zlatka Hasanbegovića
 
Dana 7. veljače 2016. (Samo kulturno, molim!) nekulturno je odstrijeljena Nadežda Čačinović koja je, kao predsjednica Hrvatskog P.E.N. centra, "najmanje podobna osoba da se bavi ovim uličnim ratovima u traženju domaćih izdajnika, ustaša, partizana i lovom na vještice koji očito vode oni koji Hrvatsku žele podijeliti na ili mi ili oni… i naprosto je nevjerojatno da službena P.E.N. stranica nema uopće popis članova, a nema ga naprosto zato, jer kad bi se vidio taj popis, shvatilo bi se da je jedan od najuglednijih članova toga P.E.N.-a ili jedan od onih koji vrlo je glasan kad se spominju negativnosti P.E.N.-a u prošlosti – gospodin Viktor Ivančić… Osim toga, gospođa Nadežda Čačinović bila je u klijentelističkom odnosu s Ministarstvom kulture, u ovom bivšem ministarstvu bila je u čak dvije vrlo važne komisije, vrlo važna vijeća za dodjelu beneficija knjigama."
 
Za razliku od onih koje je S.P. Novak prethodno 'ucmekao', Nadežda Čačinović se nije dala 'ubiti'. Tražila je prostor za odgovor 'lovcu' u prvoj sljedećoj emisiji koja se nekulturno bavi kulturom i, po zakonu, dobila ga je. I, uz argumente, pobila konfabulacije S.P. Novaka. I tu je djelomice odgovor na način kako se postaviti prema egzekutorima. Oni jesu, globalno gledajući, beznačajne figurice u političkoj igri za osvajanje moći, jer oni su zamjenjivi i bit će škartirani s dolaskom 'novih snaga'. Ali, fašizam je agresivan i paradoksalno – agresija je štit plašljivih i nesigurnih, i može se kontrolirati jedino ako se na nju reagira, ne ako se ignorira. 
 
Naravno, S.P. Novak još će neko vrijeme njima biti upotrebljiv u pohodima na neprijatelje domoljubne Croatije. Već 6. marta (Samo kulturno, molim!) on, neargumentirano ali već gubeći snagu, 'puca' u Inoslava Beškera.
 
Što se tiče diskursa S.P. Novaka u emisiji Otvoreno (2.3.2016.), u kojoj se, četiri dana prije njegovog 'pucnja' u Beškera, govori o obrazovnoj reformi, dovoljno je navesti dio onoga što headhunter S.P. Novak tom prilikom kaže, da bi se shvatilo kako je teorija zavjere kojom je paranoidno obuzet toliko apsurdna da joj je prije mjesto u radovima onih koji se bave poremećajima ljudske psihe, negoli u medijima.
 
Evo, S.P. Novak: "Gospodin Reškovac nije uopće kompetentan da s nama razgovara. Biografski i bibliografski na popisu lektire radile su osobe nekompetentne. Ovaj dokument – što se književnosti tiče, doista je tempirana bomba koja je postavljena davno u školski i univerzitetski – sveučilišni naš sustav u vrijeme reforme Stipe Šuvara; sada ju je gospodin Jokić donio i detonirao. Ovo je detonacija jedne bombe koja je postavljena u naš sustav davno, prije više od trideset godina, i koja, evo sada pred nama eksplodira… Radi se o duboko političkoj temi, radi se o jednom lešu iz Milanovićevog ormara koji je ponuđen ovoj javnosti, koji je prodan ovoj javnosti prije tri dana…" 
 
A sve zbog toga što kurikulum đacima ne nudi integralno čitanje Marulića.
Pametnome dosta. 
 
I evo, posljednja, premda za sada vjerojatno ne i zadnja difamacija S.P.Novaka, 13. ožujka 2016. – kreće od gradonačelnika Dubrovnika Andra Vlahušića, da bi, poput odluke kakvog prijekog suda, a uz podršku zapjenjenih, nestručnih domoljubnih pojedinaca koji su prethodno sondirali teren, pokušala pokopati hrvatski suvremeni film, HAVC i Hrvoja Hribara. Giljotina je spremna. 
 
Godine 1726, Jonathan Swift u svojim Gulliverovim putovanjima, između ostalog, piše:
 
Osobito mi se zgadila novovjeka historija. Kad sam točno razmotrio sve ljude najslavnijih imena na vladarskim dvorovima za prošlih sto godina, razabrao sam kako su prodani pisci zaveli svijet da najveća ratna junačka djela pripisuju kukavicama; najmudriji savjet glupanima; iskrenost laskavcima; rimsku krepost izdajicama svoje domovine; pobožnost bezbožnjacima; nevinost sodomistima; istinitost doušnicima; koliki su nevini i izvrsni ljudi suđeni na smrt ili progonstvo, kad se moćni ministri koriste sudačkom pokvarenošću i pakošću stranaka; koliki su se nitkovi uzdigli do najviših mjesta povjerenja, moći, dostojanstva i probitka; koliki bi dio u prijedlozima i događajima na dvorovima, u vijećima i senatima mogli da prisvajaju svodnici, bludnice, podvodnici, paraziti, lakrdijaši. Kako sam loše mišljenje stekao o ljudskoj mudrosti i čestitosti, kad sam se pouzdano obavijestio o pobudama i razlozima velikih pothvata i revolucijama na svijetu, i o zgodama vrijednima preziranju kojima oni duguju svoj uspjeh! 
 
…Bio sam radoznao da ispitam potanko na koji su način mnogi ljudi stekli velike počasne titule i golema imanja; ali nisam dirao u današnje vrijeme jer sam htio da budem siguran da neću čak ni u stranaca prouzrokovati sablazan…
 
Često sam čitao o nekim velikim uslugama što su iskazane vladarima i državama, te sam želio da vidim osobe koje su izvršile te usluge. Kad sam se raspitao, rekoše mi da njihova imena nema u historiji, osim nekoliko, koje je prikazala kao najkukavnije nitkove i izdajice. Što se drugih tiče, za njih nikada nisam čuo…

***


Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.