Domaći blogeri: Zona Z

Nakon što smo monotoniju razbili zanimljivim blogovima polulitreranog tipa, u današnjem se Specialu vraćamo svojoj staroj strasti, striktno književnim blogovima. Predstavljamo vam Zonu Z, aktivnu članicu domaće blogerske zajednice koja objavljuje na blogu Itsprobablyme, te na dvjema kratkopričaškim blogerskim mrežama – Dekameronu i A(j)fektu.

Direktan povod ovom tekstu jedna je aktualnost. Zona Z upravo je nagrađena za svoju debitantsku zbirku Kako su nas ukrali Ciganima? Na natječaju za književne nagrade Josip i Ivan Kozarac, koje dodjeljuje osječki ogranak HDK, s izvjesnom Božicom Zoko podijelila je treće mjesto. To ni u kojem slučaju ne znači da se inače Zona Z ne bi našla u ovoj rubrici, jer svojim je tekstovima to zaslužila.

Rijedak je slučaj da o blogeru o kojem pišemo imamo toliko osobnih podataka kao o Zoni Z. Kako je ova blogerica ukoričenje svojih blogerskih zapisa doživjela svega godinu dana nakon otvaranja bloga, nije joj dugo uspjelo ostati u anonimnosti. Tako saznasmo da je dama iza prikladno nazvanog bloga It's probably me Julijana Adamović, socijalna pedagoginja i majka dvoje djece koja se na blogu obrela sasma slučajno. I kako to obično biva, ubrzo se navukla.

Nagrađena zbirka, objavljena početkom ove godine u izdanju vinkovačke Slavonske naklade Privlačica zbir je prvih Julijaninih blogerskih zapisa, koji su danas dostupni samo u ukoričenom obliku. Iz tog razloga njezin je blog sad malko ogoljen, no još uvijek dovoljno zanimljiv za čitanje. Iako se autorica čak na neko vrijeme malo zasitila virtualnog svijeta i odustala od bloganja, apstinencija, srećom, nije dugo potrajala.

Julijanine su teme obiteljske, ljubavne, poluatobiografske, ironično odmaknute, često nevesele. Uglavnom su pisane u prvom licu, kroz oči žene njezinih godina i kao takve progovaraju o problemima s kojima će se primarno poistovjetiti čitateljice. Premda to pomalo zvuči kao da vam danas predstavljamo dnevnik neke frustirane žene i majke, Julijanini zapisi su sve samo ne to. Previše je u njezinim zapisima smisla za smisao, kao i smisla za humor, da bi se njezini tekstovi tako jednoznačno okarakterizirali. Evo i primjera:

Maco,

Oprosti što sam danas bila onako ljuta zbog toga što sam ponovno ja ta koja mora na roditeljski. Znam, znam... Radiš u školi i roditeljskih ti je na vrh glave, uvažavam to, ali ja sam više na izmaku snaga od tih silnih sastanaka. Sad u vrtiću, sad u školi pa u zboru (sjeti se čak i onog u Župnom dvoru, na koji sam prošle jeseni išla jer nam je sinak greškom donio poziv i ronio krokodilske suze uvjeravajući nas kako se to mora i da kakvi smo mi to roditelji… avaj!). Ovaj za dodatni engleski mi je prelio čašu.

Bila sam gruba, priznajem. Zalupila sam našim ganc novim vratima od 5670 kn. Oprosti. Znam da nisam mogla ništa gore napraviti, ali kad se naljutim radim ono što te najviše boli (valjda si me za ovih petnaest godina već upoznao?).

Eto, ja sam se odljutila pa ako to možeš i ti, nitko sretniji od mene.

Na roditeljskom je bilo dobro. Teacher je jedan jako pametan i interesantan čovjek (u jmbg s ugovora koji sam potpisala čitam da je šest godina mlađi od mene). Smije se od srca i jako melodično. Duhovit je, to naš sin voli. Nizak je, ali znaš da to meni nije važno. Malčice proćelav, ali dobro mu stoji. Put mu je tamna, ali meni je to taaaako egzotično! Traperice mu odlično stoje, a ja sam određenim metodama ustanovila da bi mu dobro stajale i klasične hlače, trenirka, bermude, kupaće gaće… Mislim, sve je to samo pretpostavka, ali znaš da tvoja juba oko sokolovo ima…

Eto, ljubavi, ne ljuti se na mene. I drugi put ću na roditeljski, ništa se ti ne brini! Razumijem ja da je tebi to naporno. I da znaš… ono o košulji – crvenoj, sjećaš se da sam u jednoj priči napisala da kakav je to muškarac koji nosi crvenu košulju? E pa.. grdno sam se zajebala.

Voli te tvoja žena.


Osim smisla za humor i pisanu riječ, dotičnu krasi još jedna prekrasna osobina, empatičnost. Njezin prvi objavljeni rad začudo nije nagrađena zbirka, nego godinu dana ranije objavljen strip-priručnik Luka na sudu, namijenjen djeci koja su primorana svjedočiti na sudu. O tom svom projektu Julijana nam reče: "Radeći u Odvjetništvu suočena sam s činjenicom da su maloljetni počinitelji kaznenih djela, zahvaljujući stručnoj službi prilično dobro informirani o tijeku sudskog postupka, mogućim ishodima i svojim pravima, dok djeca i mladi žrtve/svjedoci kaznenih djela prije sudjelovanja u sudskom postupku ne dobivaju gotovo nikakvu pomoć u smislu upoznavanja sa svojom ulogom, osobito značenje te uloge za konačnu odluku suda, samim sudskim procesom i situacijama s kojima se mogu sresti. Tako su dodatno izloženi stresu, od nepoznatog i često neugodnog, gdje vrlo lako dolazi do sekundarne traumatizacije. Stripom 'Luka na sudu' pokušala sam pomoći djeci kako bi se izbjegla ta dodatna traumatizacija. Pisan je djeci razumljivim jezikom, a ilustrirao ga je mladi Domagoj Rapčak, tada još srednjoškolac, inače, nagrađivan za svoje stripove."

Ne pomaže Julijana djeci samo na poslu, posvećena je tome i u slobodno vrijeme. Dio zarade od prodaje svoje knjiga na osječkoj promociji, dala je za poboljšanje uvjeta života mlade Romkinje Dijane, koja je unatoč svojoj mladoj dobi (18) operirala tumor na obje dojke. Kako djevojka živi s nezaposlenim roditeljima i mlađim bratom sva su nastojanja uložena u to da joj se situacija olakša dugoročno. Ako vas zanima o čemu je točno riječ i mislite da biste mogli i željeli pomoći, kliknite ovdje.

Da jabuka ne pada daleko od stabla dokazuju i Julijanina djeca, koja su također literarno nadarena. Sin osnovnoškolac svojim je dvjema slatkim pričicama osvojio nagradu za prozu na Prvom međunaradnom festivalu za djecu i omladinu Ðuro Pahparhaji o čemu više ovdje, a kćerkica... Ma uostalom, čitajte.

Na štapiću

Navečer, pred spavanje, moja kćerka obično daje prijedloge koliko će tko priča ispričati. Priznajem, sebe ne štedi. Evo najnovije, za koju mislim da ju je vrijedilo zabilježiti:

Kad smo mama i ja bile male, uzele smo dva Mjeseca što rastu na nebu i stavile ih u zdjelicu.

Namazale smo ih medom i zalile toplim mlijekom pa sve to promiješale i stavile u prižideru.

Onda smo izvadile i lizale kao sladoled.

Rekle smo: "Mmmm... Aaaaa... Njam...".

I tako smo živjele do kraja.

I za kraj, prenosimo vam jednu Zoninu pjesmu, kojih je na blogu malo, ali su slatke.

Multi začinska

Kad mi u tanjur gurneš laž
Natrusim papra
I pun kufer istine
Aaa… kako te kihnem…

Posolim i dodam vitamine
Koprive mlade
(Ko pr(i)vim ko kr(i)vim
Jednom tebe
Dva put sebe)

Na plik malo pelina
I tri čili papričice
Aaaa… kako nas peče…

I onda, luda, namažem meda
Pa ližem po kockama leda
Plačem mlijeko majčino
Aaaa... i čudim se...
Zašto mi se jezik zalijepio?

A za kraj kraja, pročitajte i njezinu priču 'Grah sa zeljem i mirisom sumrlja' objavljenu na našem portalu.

Marija Mladina