Zagrebačka magla: Interliber s ljudskim licem

Naše junake, Anči i Ivana T., ostavili smo prije dva tjedna u gustoj megli. Krenuli su do Bookse, ali put ih je odveo skroz do Novog Zagreba. Tamo su ih, gladne i promrzle, pronašla dva prekaljena novozagrebačka vuka i odveli ih na ćevape.

Temperatura je pala za još nekoliko stupnjeva, a magla se nije dizala, pa su do Interlibera ostali živjeti u Novom Zagrebu. Iznajmili su stan, stekli prijatelje, prilagodili se novom životu i čekali bolje dane. No i dalje su se često gubili, a dobri žitelji Novog Zagreba pomagali bi im u nevolji. Tražili su od Nadstojnika Luciana neka po njih pošalje Booksin helikopter ili bilo što drugo, ali to, dakako, zbog nemogućih uvjeta nije bilo izvedivo, pa im je naloženo neka do daljnjega ostanu s druge strane Save i na Interliberu obave razgovore s nekolicinom izdavača.

***

"Dosta mi je više pečenih kokoši i krepke kokošje juhe", protestirala je Anči jednog nedjeljnog popodneva, „počet ću kokodakati od svakodnevne kokošetine!"

"O da? Pa žalim slučaj, milostiva! To je sve što znam prirediti, a ti se sljedeći put gledaj izgubiti u megli s Ivanom Pažaninom ili dođi sama preuzeti kuhinju."

Anči, nažalost, nije bila vična kuhači. Srećom, osvanuo je i prvi interliberski dan. Dvoje slučajnih avanturista pobrali su svoje stvari, otkazali stan, uzeli štapove za hodanje i izašli u maglovito jutro. Krenuli su prema Velesajmu, no domalo se opet izgubiše.

"Mislim da smo maloprije prošli ispod nekakvog mosta."

"Istina", složila se Anči, "ali dođi ovamo – to je nasip, a ondje bi onda morala biti Sava."

Ivan T. uzverao se gore: "Držimo se stazice, ne želim pasti u hladnu rijeku."

"Što, zar ne znaš plivati?", podbode ga vražja Anči.

"Plivam poput morskog psa, ali ne po ovakvoj studeni – temperatura je pala na neljudskih +12, samo ime mjeseca sve ti govori: studeni!"

Jedno vrijeme šutke klamzahu po nasipu. Vrijeme se, kao što je poznato, u uvjetima guste magluštine rasteže – svaka minuta pričinjala im se kao sat, sat kao dan i tako redom. Sve u svemu, imali su dojam da hodaju već tko zna koliko dugo, a u stvarnosti za petnaest minuta nađoše se u mnoštvu ljudi. Hrabro se utopiše u to mnoštvo i unatoč bijednoj vidljivosti, skužiše kako mnogi od tih ljudi prodaju svašta: rabljene automobile, domaću rakiju, vrlo stare ure, razlohane karniše, lisnice od lažne zmijske kože, požutjele fotografije svojih predaka, razglednice iz Opatije, ploče Adriana Celentana i Meri Cetinić, glomazne krletke, majice s likom Michaela Jacksona, donje dijelove Adidas trenirki s četiri pruge, hrđave kubure, Milka čokolade, sjemenke za ptice, klikere, razne vrste glazbala, Badelove kalendare za 1977., Badelov konjak, privjeske za ključeve s likovima Vučka i Zagija, šljašteće šulje za disko, šurikene i nunčake, špilove mađarica, roza kupaće kostime, lijekove protiv ćelavosti, čajeve protiv trbobolje, čipkaste grudnjake, erotske časopise i – mnoštvo knjiga!

Iz sklepanih restorana širio se miris pečenih kobasica, ćevapa i luka, ali knjiga je bilo uistinu na svakom koraku i ljudi ih držahu u kutijama ili na šatorskim krilima i prodavahu po zapanjujuće pristupačnim cijenama.

"Hah, kaj je – je, Interliber se ove godine stvarno srozao", primijetio je Ivan.

"Nije ovo Interliber, Šerloče", poklopi ga Anči.

"A nego, bogati, što je ako nije Interliber – ili si slijepa pa ne vidiš štandovlje s pustim knjigama?"

"Ovo ti je Hrelić, legendarna Hrela."

"Hrelić!?" – Ivan T. nije se mogao načuditi – "No, dakle, čovjek uči dok je živ – do maloprije živio sam u uvjerenju da je to mjesto izmišljeno od strane hrvatskih prozaika srednje generacije."

"Hrvatski prozaici ne izmišljaju, a Hrelić je stvarniji od stvarnosne proze…"

"Čekaj malo, pa u prirodi pisca je da izmišlja raznorazna mjesta i događaje, ili ti imaš drugačije informacije?"

"Hrvatski pisci ne moraju izmišljati, jer vode vrlo uzbudljive živote i nisu odrastali u svili i kadifi kao njihove zapadnoeuropske kolege."

Ivan T. zastao je kod jednog prodavača: "Pošto ovaj komplet Sheldona, pošteni domaćine?"

Čovjek se počeša po bradi: "Ajde, dajte dvadesetaču i nek vas vrag nosi."

"Dvadestaču!? Zar me želite opljačkati ili što!?"

"Dobro, vidim da ste ozbiljna mušterija – eto, koliko bi onda vi dali!?"

"Tja, vidim čestit ste čovjek, pa ću dati desetaču, amo ruku!"

"Deset kuna!? Kakve to brojke zmišljavate, mladi čovječe – zar ste u bunilu!? Pa tu gubim žive novce, niste vi pravi kupac, nego glumac – idite u kazalište. Spustit ću na sedamnaest, jer sam meka srca!"

"Dvanaest!"

"To je Sidney Sheldon, sveca mu, ispod petnaest ne mogu ni bratu rođenom dati, onda!?"

"Četrnaest – zadnja riječ!"

Prodavač ljutito otpuhnu: "Nek vam bude, ali drugi put odmah izvadite revolver i stavite maramu preko lica!"

Poneseni sajamskom fibrom, Anči i Ivan obišli su cijeli Hrelić i dobro pazarili. Nakupovali su mnoštvo knjiga, potrošili ukupno 52 kune i još pojeli dva hot-doga. Vraćajući se nasipom prema tko zna čemu, Anči prizna: "Na neki način bio si u pravu, ovo jest Interliber – Interliber s ljudskim licem!"

"Istina, Hrelić je suštinski Interliber, ali što se ono nazire ondje?"

Anči popravi cvikse: "Pa to je skela i kraj nje smion skeledžija!"

Potrčaše niz nasip: "Skeledžijo, skeledžijo, prevezi nas preko!"

Skeledžija ih odmjeri od glave do pete: "Može, cijena za vas dvoje – 36 kuna."

"Trideset i… trideset i šest kuna!?", zaprepašteno će Anči, "Ivane, dođi, ta vidiš da to nije pravi skeledžija, već drumski razbojnik prerušen u skeledžiju."

"Ta, magla je, gospođo, stavljam glavu u torbu – koliko bi ste vi platili, poštenja vam?"

"Magla je, ali nećemo forsirati Amazon s krvoločnim krokodilima, to je rječica Sava – ta kamenom mogu dobaciti na drugu stranu. Spremni smo ponuditi 19 kuna, a i to je čisto razbacivanje."

"Devetnaest!? Zar je danas Međunarodni dan vrijeđanja poštenih ljudi ili što!?"

***

Naši junaci na koncu su se ipak prebacili skelom na drugu obalu. Našli su se sa skeledžijom na 25 kuna što nije ni puno, ali nije baš ni malo, već je taman kako valja.

***

F.B., 23. studenog 2018., Novi Zagreb