Zagrebačka magla: Kraljevi Zapruđa & Utrina

Anči i Ivan T. čekali su tramvaj broj 9 ne bi li se nekako dotaljigali barem do Draškovićeve, pa će onda pješice do Bookse, no Zagreb je već danima ležao pod naslagama teške i vrlo guste megle i tramvaji, čini se, uopće nisu vozili. Ili ako su i vozili - teško ih je bilo skužiti vu toj megli.

"Idemo pješice", predložio je Ivan.

Anči je pristala, makar joj se baš i nije dalo naslijepo bauljati kroz tu uistinu rijetko viđenu tjestastu meglu. Ništa nisu vidjeli, a kad ništa ne vidiš – uhvati te nekakva tjeskoba, a i teško se orijentirati. Činilo im se da idu ravno, no onda ispod nogu osjetiše blato.

"Ovo je nekakav park ili što?"

"Ništa ne brini", samouvjereno će Ivan T., "znam prečicu, evo odmah tu iza ugla izbit ćemo na plato ispred Cibonina tornja."

Možda je u blizini doista i bio Cibonin toranj, ali oni ga svakako nisu vidjeli.

"Ovo nema smisla", zavapila je Anči, "idemo lijevo!"

"Ma ne, evo sad smo tu…"

"Gdje?"

"Hm… pa ovdje bi morao biti toranj, samo što se ne vidi, a prek puta je zasigurno Tehnički muzej."

Ivan T. mislio je kako ide pravocrtno, ali kako je imao razvijeniju desnu stranu mozga – zapravo je stalno, mic po mic, vukao udesno, a da toga nije bio ni svjestan. Anči bi ga tu i tamo povukla ulijevo, ali poslije par koraka mlađahni Booksin kritičar nesvjesno bi opet zagazio udesno. Od dva tijela u megli, Ivanovo je bilo teže pa se Anči i protiv svoje volje morala pokoriti gravitacijskoj sili svojeg slavonskog sudruga.

Onda se sudariše s nečim ili nekim.

"Tko je to!?" oštro će Anči.

"To sam ja, predsjednik HDP-a – Zoran Ferić zvani Ferinjo."

"Zorane, spasioče naš, to smo mi – Anči i Ivan iz Bookse, znaš li gdje smo?"

"Heh, to bih, vidiš, i ja volio znati. Od jučer klamzam po ovoj magluštini, imate li kakav sendvič ili barem dvopek? Potrošil sam sve zalihe."

Dadoše mu dvije Bueno čokoladice i pozvaše ga da im se pridruži, no Ferić je odbio i nastavio svojim putom.

***

Tri debela sata probijali su se kroz meglu i Ivan T. napokon prizna: "Postoji mogućnost da smo se možda izgubili. Također, mislim da sam maloprije čuo žubor rijeke."

Anči je skužila nešto - bila je to tabla s natpisom 'DOBRO DOŠLI U SAVSKI GAJ'.

"Savski Gaj!? Što je to?"

"Evo nas u Novom Zagrebu", pojasni mu Anči, "eto gdje nas je doveo tvoj nepogrešivi osjećaj za orijentaciju."

"Novi Zagreb!? Šegačiš li se to sa mnom – kakav sad Novi Zagreb?"

Dakako, Ivan T. je čuo za Novi Zagreb, ali nije nikada bio ondje. Zapravo je bio poprilično siguran da se radi o naselju izmaštanom od strane nekolicine hrvatskih prozaika srednje generacije.

"Ne", pojasni Anči, "Novi Zagreb je stvarno mjesto, sačinjeno je od Savskog Gaja, Sopota, Zapruđa i drugih kvartova. A sad dođi, moramo se probiti na drugu stranu."

Nije prošlo ni sat vremena i Anči je također morala priznati poraz: "Gotovo je – izgubljeni smo zauvijek. Umrijet ćemo od gladi, nismo trebali dati Feriću ona dva Buena."

"Bome nismo", prisnažio je Ivan, "ali de bože znaj, u onom trenutku sve se činilo tako lako…"

Anči, inače nesklona prevelikim izljevima emocija, poče neutješno cendrati. Ivan nije znao što učiniti – kad bi netko plakao u njegovoj nazočnosti, obično bi se ispričao neodgodivim obvezama i klisnuo što dalje od uplakane osobe. Ali sada takvo što nije mogao – nije želio ostati sam.

"No, no, ne plači, djevojko, bit će sve u redu – vidjet ćeš."

"Ma što će… šmrc… što će biti u redu!?  Da je htjelo biti u redu – već bi bilo. Ja sam Spitzenkandidat na skorašnjim izborima za premijerku Bookse… šmrc… ne mogu klamzati po megli, izabrat će nekog drugog…"

"Emh, kaže se Spitzenkandidatkinja, jer si žena, kužiš?"

"Whatever! Ionako ćemo svisnuti od gladi…"

"To je istina, želudac mi kruli na najjače", pokunjeno će kritičar i sjede do Anči.

Skupiše se poput dva grdelina i domalo zadrijemaše. U nemirnim snovima ophajahu ih kuleni, kulenove seke i druge delicije.

***

Anči se prenu iz nemirna sna, a odmah za njom i Ivan. Dvije sjene stajahu ispred njih.

"Tko ste? Ako ste pljačkaši – znajte da smo siromašna čeljad."

"Istina, od nas nemate koristi – gladni smo, promrzli i izgubljeni… delamo u Booksi, ja sam Ana, a ovo je moj supatnik, profesor portugalistike i književni kritikus Ivan T., a tko ste vi, dobri ljudi?"

Dvije visoke sjene se zgledaše. Onda prva sjena smirenim glasom reče: "Ne bojte se, to sam ja – Edo Popović, ne želimo vas opljačkati."

Druga sjena dometnu: "A ja sam Dubravko Ivaniš, frontmen glazbene skupine Pips, chips & videoclips. Nas dvojica živimo ovdje i kad je ovakva megla – izađemo van i pomažemo ljudima u nevolji."

"Gospodine Popović, gospodine Ripper, zar ste to uistinu vi? Možete li nam pomoći i nekako nas prebaciti do Bookse?"

"Ne, djevojko", Edo će, "po ovoj megli to nije moguće, morat ćete pričekati Interliber."

"Ali možemo vas odvesti na ćevape", predloži Ivaniš.

Anči i Ivan T. zacendraše u duetu, ali ovaj put bijahu to suze radosnice. Edo i Dubravko izvadiše iz ruksaka dva američka ćebenceta i ogrnuše nesretnike, te ih odvedoše u ćevabdžinicu gdje je bilo toplo kao u raju. Actually, ta sjajna ćevabdžinica cijelo vrijeme nalazila se 16 metara dalje, ali de bože znaj što se krije vu megli toj.

I tako su dobrostivi kraljevi Zapruđa i Utrina spasili život našim junacima. No to, jasno, nije sve.

(nastavlja se)

***

F.B., 9. studenog 2018., Novi Zagreb