S Houllebecqom u Omišu

Na posljednjoj sjednici prije ljetne stanke u kombinatu je uz dva glasa ZA i jedan PROTIV izglasano da se Plutonu vrati status planeta. Ganuti najnovijim fotografijama dalekog nebeskog tjelašca ukrašenog velikim srcem – Luka i Martina stali su uz Pluton, a samo je Vanja bezdušno poduprla ranije stajalište grupice zvjezdoznanaca po kojemu Pluton nije planet. Nego je, po njima, tek nakupina bezvrijedna stijenja i otrovnog leda  - običan patuljasti klošar na kojega ne treba obraćati pozornost.

Pod točkom 'razno' raspravljalo se o Booksi na kotačima. Projekt je ocijenjen vrlo uspješnim. Ana i Duksi uprihodile su u mjesec dana duplo više nego matica Booksa. Problem je što se njih dvije ponašaju kao odmetnute skitnice. Ne odgovaraju na pozive, a posljednji put na radaru su viđene negdje u bespućima Like. Poslije toga gubi im se svaki trag.

Uistinu, gdje li su? Nema nam druge nego škicnuti u dnevničke zapise kapetanice Ane.

***

Iz Dnevnika kapetanice Ane:

Kao stara purgerica osjećam ljutu žaoku u srcu. Tko zna je li Zagreb izdržao saharske vrućine. Potraje li ovo još koji dan, otopit će mi se rodna gruda kao snjegović na južini. Druga žaoka još je i ljuća: Dinamo na svom Maksimiru nije mogao pobijediti ni Hajduka, a bogami ni amatersku družinu iz Luksemburga. Da stvar bude još i gora, već danima klamzamo po Dalmaciji – postojbini Hajduka. Nema zidića na kojem ne piše 'Torcida', 'Hajduk živi vječno' i slično.

Nadomak smo Omiša. Gradić je to izrastao na samom ušću rijeke Cetine. U njem živi blizu 15,000 stanovnika. Bave se turizmom, ribolovom i već po tradiciji – gusarenjem. U davna vremena hudi omiški gusari napadali su dubrovačke i venecijanske galije krcate zlatom, svilom i kadifom. Uzbudljiv je gusarski život. Dr. Draguljče i ja slažemo se da bi bilo lijepo prodati Booksu na kotačima, pa kupiti kakvu polovnu gusarsku brodicu. Napadale bi stranjske fensi-jahte, te ih pljačkale do gole kože. Da mi tu, primjerice, dopluta jahta Brucea Willisa ili Gorana Višnjića, naplatila bi im plovarinu i to masno – 500 eurića po glavi!

U Omišu su rođene mnoge poznate osobe. Na primjer – igrač Hajduka Anđelko Marušić zvani Ferata, pjesnik Josip Pupačić, operna pjevačica Gertruda Munitić i gro drugih selebritija.

Sparkala sam na Trgu Kralja Tomislava, pa smo se odmah prijavili u gradskoj upravi. Gradski oci izdali su nam dozvole za obavljanje svih djelatnosti kojima se Booksa inače bavi. Otvorismo butigu. Došle su dvije postarije gospođe hipijevke i kupile Zemlju otaca od Nine Bunjevac, Stanka Andrića, Gromaču i dvije knjige priča Zrinke Pavlić. Onda su naručile kavu i sokiće od bazge. Ponudile su nas kolačima od kojih smo se u roku deset minuta počele osjećati vrlo neobično.

***

Sunce polako tone. Sjedimo na klupici i nekaj brijemo u sebi.

Dr. Draguljče: "Elementarnih mi čestica, gle, Houellebecq!"

Mišel je češkao bradu i razgledao izložene knjige.

Houellebecq: "Hmmm… bonžur…"

Ja: "Bonžur, gospodine Houellebecq, to ste vi, kaj ne?"

Houellebecq: "Hmmm… nee, daaa, ali pustimo sad to. Imate li možda knjigu… Veliki Tin autora Mirka Žeželja, hmmm… daaa…"

Ja: "Kako ne, izvolite, možda još nekaj?"

Houellebecq: "Ermhhh… a Vučine od Sonje Gašperov… rekoše mi – to je superküüül, taj svijet Vučina dramatičan je, kao da su ljudi, a nisu… hmmm… da, definitivno sam sklon kupiti sve albume Vučina, pitanje je samo – imate li ih na lageru…?"

Ja: "Imamo dva albuma, ali to vam ne bi mogli dati ispod 100 eura komad."

Houellebecq: "Hmmm… novac uistinu nije problem… pa to su, hmmm… tek vješto dizajnirani papirići… dolaze i odlaze kao jata ptičica… daaa…"

Ja: "Onda dobro, jedino vam baš ne mogu dati račun, hoće li to biti problem?"

Houellebecq: "Hmmm… račun, ne, kaj će mi račun… to je samo još malo papirića… zaključimo ovu transakciju opušteno, mediteranski…"

Dr. Draguljče: "Mišel, jeste za kolač i sokić od bazge?"

Houellebecq: "Mh… kouulač plus sokić od bauuuzge… nego šta nego jesam, amo s tim… a onda idemo iznajmiti gusarske pedaline, pa ćemo napast nekoga, ha?"

Pojeli smo još svi po jedan hipi-kolač i trgnuli svako po sokić. Osjećaj neobičnosti vratio se kao uskršnji zeko. Pitam se što li to stavljaju u kolače?

***

Na horizontu ukazala se golema fensi-jahta. Mišel, dr. Draguljče i ja krenusmo gusarskim pedalinama prema toj grdosiji.

Houellebecq: "Hmmm… obrstit ćemo ove džabalebaroše totalka, puni su ko… puni su ko brod… sve ćemo im uzeti… hmmm, daaa… i zadnji euro…"

Dr. Draguljče: "Možemo to poslije razdijeliti siromašnim hrvatskim piscima!"

Houellebecq: "Hmmm… ne pretjerujmo, što bi rekao moj frend Frédéric Beigbeder – novac kvari ljude, a zamisli što bi onda tek učinio piscima… kad smo već krenuli putem bezakonja, najbolje će biti da plijen zadržimo za sebe… hmmm… juriš!