Zec: Zašto plačeš, Michel?

Kako za potrebe ovog teksta nije važno koji tip automobila se u njemu prodaje, recimo samo da je u pitanju francuska marka. Francuske su marke automobila tipične po tome što ih dizajniraju i proizvode Francuzi i obično imaju nekih dijelova za koje baš nitko ne zna čemu služe. Francuzi su opet poznati po tome da ne vole nikog osim Francuza, a i njih ne vole baš previše.

Nakon što su svi uzvanici sjeli (njih 300-tinjak) počeli su govori. Te ovaj zahvaljuje ovome, te onaj zahvaljuje onima, te ona zahvaljuje njemu i drugoj njoj jer bez njega i druge nje ne bi bilo ni njih, a da nema njih ne bi bilo ni ovog salona i onda nitko ne bi mogao kupiti novi auto što bi naravno bilo neopisivo strašno. U trenutku kad sam u usta trpao već peti kolačić i ispijao treću čašu vina, i bio siguran da me više ništa ne može iznenaditi, na scenu je stupio biskup. Blagoslovio je auto-salon i sve njegove djelatnike i aute koje prodaju i onda smo svi morali ustati i izmoliti molitvu. Ili bar mirno stajati. Pretpostavljam da je molitva bila upućena sljedećim subjektima: proizvođaču automobila da bi bilo što manje tvorničkih grešaka,  glavnom principalu za Hrvatsku da auti budu što jeftiniji, odnosno da ih saloni prodaju što skuplje i zarade na razlici u cijeni, i kupcima kojima treba prosvjetljenje da napokon shvate da je jedino ta marka automobila njihova marka i da ne požele nijednu drugu.

Nakon što sam pojeo poveću količinu delicija koje slijede nakon govora (a prije odlaska se najeo do točke pucanja po šavovima), pojeo sam još malo jer je besplatno. Onda sam poželio malo svježeg zraka pa sam izašao ispred salona. Kad tamo, prizor kojeg bi svaki scenograf suvremenog plesa pretvorio u suho zlato, svaki sociolog proglasio deprimirajućim rezultatom međuljudske borbe za prevlast i bespoštedne bitke za profit, svaki suvremeni Hieronymus Bosch prikazao kao pakao na zemlji, a svaki Michel Houellebecq od njega napravio roman.

Tucet poslovnjaka u krasnim odijelima i kravatama toplih pastelnih boja ispred salona je izvodilo složen ples koji sam ja nazvao Mobydance. Taj ples izgleda ovako: svaki od njih je, nesvjestan drugih, hodao po nekom nevidljivom geometrijskom liku, izmjenično lijevom i desnom nogom šutao male kamenčiće, desnom rukom držao mobitel prislonjen na desno uho i izgovorao rečenice poput: "Kako nije, pa rekao sam mu", ili "Ne bih želio da ispadne da sam nezadovoljan, ali sam nezadovoljan" i mahao na sve strane preostalom rukom. Svi su gledali u pod i, iako su se neke od njihovih putanja podudarale, sudara nije bilo. Povremeno su slobodnom rukom prestajali mahati i gnječili bi jaja čime je cijela ta predstava dobila i erotski naboj.

Kao i auti koji se u tom salonu prodaju i prije spomenuti Michel Houellebecq (u daljnjem tekstu Michel) prvenstveno je Francuz, a tek onda pisac. To ga određuje u korelaciji s ostalim ljudima koji i jesu i nisu Francuzi. Kakvi god oni bili, Michelu nisu važni. Možda je to neki stereotip o Francuzima, da su uobraženi i bezobrazni i da ne vole strance, ljude ni planet Zemlju, no ja nikada nisam upoznao nijednog Francuza koji bi me uvjerio u suprotno. Možda je dobro ovdje spomenuti da nikad nisam upoznao nijednog Francuza.

Isto tako, dobro je spomenuti da je Michel prvo bio pjesnik, pa tek onda postao romanopisac što na neki način i objašnjava njegov stav prema strancima, ljudima općenito i planeti Zemlji. Da parafraziramo onu poznatu "Pjesnici su čuđenje u svijetu" u Houellebecqovsku "Pjesnici moraju izazivati čuđenje, gađenje i otpor u svijetu, ako već nemaju nekog izbora".

Zadnje njegovo djelo koje sam pročitao i koje je još uvijek na mome stolu, sad kad pišem ovaj tekst, je Lanzarote i drugi tekstovi. Najpoznatiji tekst u toj knjizi koja je zapravo skup priča i eseja je 'Ostati živ'. Količinu pesimizma, očaja i besciljnosti u tom netipičnom uputstvu za pisanje i život, u ovom i ovakvom svijetu u kojem ništa više nije čvrsto i u ništa se ne možeš pouzdati, ne može se nazvati drukčije nego pjesničkom. Kako nisam čitao njegovu poeziju ne mogu reći da li je on to u stanju artikulirati i u manje riječi. Kako je jedan od njegovih književnih uzora i Baudalaire koji je bio i jedan od Ujevićevih uzora, tako i pjesma 'Meni bez mene' govori sve što u svojim romanima govore Michelovi likovi, samo u puno manje riječi.

Da sam bilo što osim onoga što jesam, dakle komercijalist sa weltschmerzom koji nakon pročitane knjige napiše ono što zaista misli o njoj, bez pabirčenja tuđih mišljenja i kritika, sad bih razglabao o temama koje su Michelu najdraže i kojima je u svojim romanima progovorio na svoj specifičan, depresivno-seksualno-neosjetljiv način. Pričao bih o opsjednutosti poslom, individualizmu koji vodi otuđenju, emocionalnoj neosjetljivosti, putovanjima kao kompenzaciji za ljubav, nestanku obitelji, smrti religije, razvoju tehnologije koja fizički dodir čini nepotrebnim, nedostatku bilo kakve svrhe, samoubojstvima, onaniranju i sve to na način koji je za neke originalan, a za druge uvredljiv, seksistički i rasistički.

Kako mi se čini nepotrebno pričati o tome nakon što Michel o tome kaže pokoju pametnu (u knjizi je i nekoliko intervjua s njim), reći ću samo da je umalo dobio Prix Goncourt za jedan od svojih romana (čini mi se Mogućnost otoka). Moram spomenuti da je naslov ovog teksta samo malo promijenjen naslov romana jedinog Francuskog pisca koji je dobio dva Goncourta. Kako se za života može dobiti samo jedan, tajnu kako i tko je to dobio ostavit ću za jedan od idućih tekstova. A Michela…, pa Michela treba pročitati. Ako zbog ničeg drugog, a ono da kad napokon upoznam nekog Francuza da izgovorim Michel Houellebecq i tužno kimam glavom.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr