Okapanja oko Nobela

Nova Nadstojnica Merida Hirovita, nasljednica i nećaka zloglasnog Nadstojnika Luciana Groznog, našla se u sto čuda svjedočeći potpunom rasulu koje je u glasovitoj literarnoj ubožnici zavladalo proteklih dana.

Naime što – ona kao vrlo razumna i odmjerena djevojka nije imala pojma o Nobelskoj groznici koja svake godine iz temelja potresa Booksu. Prošle godine mogli smo odahnuti zbog slučaja ŠŠŠ-a (škandali štokholmske škvadre), ali sad se škvadra vratila u sedla i dodijelila čak dvije Nobelove nagrade za književnost – za 2018. i tekuću nam 2019. Pošto u Booksi jedva imamo živaca za jednu nagradu, dvije su dovele do kolapsa. Hitna pomoć otpeljala je ne jedno, nego čak dvoje naših trudbenika na Odjel za poremećaje uzrokovane književnim nagradama koji već godinama djeluje u Vinogradskoj.

Nadstojnica Merida došla je otprilike pola sata poslije incidenta. Redar Damjan i Anči u tom trenutku već su bili na infuzijama.

"Što se, za ime trista jaraca jarčevih, ovdje događa!?"

Dr. Slonek uzeo je riječ i pojasnio: "Ukratko, Svjetlosti, od prevelike uzbuđenosti, sukoba mišljenja oko dodijeljenih Nobela i grdog koškanja, Anči i Damjan pali su u nesvijest te su hitno otpravljeni u Vinogradsku na pretrage."

"Zbog književnog Nobela? Zar se šalite!? Pa tko šljivi Nobela i sve ostale nagrade, ta to je samo skupina ljudi koja po svojim kriterijima odabere nekoga, a svi ostali ostanu kratkih rukava."

"Istina je, Presvijetla, točno je tako kako ste izvoljeli kazati, ali ovdje u Booksi od pamtivijeka vlada Nobelska groznica i uvijek vam završi u teškoj višednevnoj ili čak višetjednoj svađi. Trebali ste biti ovdje u vrijeme Dylanskih ratova."

"No, da, Dylanski ratovi, čitala sam o tome, ali što se sada dogodilo?"

Dr. Slonek tužno je odmahnuo glavom: "Pa evo, Anči se zgrozila zbog dodjele nagrade Handkeu, a Damjan je na to frknuo s puno prezira i rekao joj kao nešto u stilu – ti, draga moja, od drveta ne vidiš šumu. Anči, koja je već netom prije toga uzela tabletu za smiraj živčanog sustava, zajapurila se i napala Damjana uzvrativši mu kao nešto u stilu – zar braniš Handkea!? Damjan je rekao da ne brani on Handeka, već njegovo književno djelo, a kakav je on kao osoba da to njega, Damjana, ni najmanje ne zanima, jer kada bi se povodio tom logikom onda bi se morao odreći cijele mase knjiga i književnika, masu filmova i glazbe i njihovih problematičnih autora. Pazi dobro, vrisnula je Anči i uzela polmetarsko drveno ravnalo, te dodala kako bi Damjanu bolje bilo da odmah povuče to što je izgovorio. Damjan, inače slabašan i anemičan momak, rekao je da neće on ništa povući i još dodao ulja na vatru dobacivši Anči u lice da Dylan nije zavrijedio Nobela. Anči je tijekom Dylanskih ratova bila uz Dylana i predvodila demonstracije tu u parkiću, dočim je Damjan uz vašeg časnog ujaka Nadstojnika Luciana bio u anti-Dylan timu. Logično, otvaranje starih rana dodatno je raspirilo strasti, pa je došlo do opakog koškanja poslije čega su oboje, i Anči i Damjan, pali u afan."

Nadstojnica Merida otpuhnula je i naložila: "No dobro, zakračunajte kombinat, idemo po naranče pa u posjet bolesnicima – ako uopće zaslužuju da ih tako zovemo."

Zakračunasmo Booksu, te se otputismo na Dolac po naranče.

***

Kada nam je uvaženi Nadstojnik Odjela za poremećaje uzrokovane književnim nagradama kazao da su Anči i Damjan smješteni u sobi broj 106, istog trenutka uložili smo prigovor i tražili da ih smjesta razdvoje, jer će posve sigurno doći do novog grdog koškanja među njima.

Nadstojnik Jajalo pokušao nas je uvjeriti kako do novih nemilih koškanja neće doći, jer da su ovo dvoje rogova u vreći okupirani posve drugim zadaćama, a koje im je on osobno naložio u svrhu rekuperacije. Ma kakve crne zadaće i okupacije, zakokodakasmo uglas, ta poubijat će se. Požurili smo do sobe 106 i nahrupili unutra poput hajduka. No imali smo što i vidjeti: za malim stočićem, svatko sa svojim stalkom za infuziju pokraj sebe, Anči i Damjan sjeđahu sučelice jedno drugom, nešto se domunđavahu i svako malo nešto dopisivahu na papir A4 formata.

Naime što – Nadstojnik Jajalo naložio im je da u svrhu rekuperacije i duševnog mira sastave pismo štokholmskoj škvadri zaduženoj za literarnog Nobela, te u njemu navedu imena književnica i književnika kojima valja dodijeliti nagradu, a da se pritom vrate sve do 1901., pa onda mic-po-mic do naših dana i isprave nepravde koje su oni sami, štokholmski žiriji, počinili.

Anči i Damjan složno su prionuli zadaći i sastavili popis od 89 literata koji nisu dobili Nobelovu nagradu, a po njihovom mišljenu to su itekako zavrijedili. Zbog kroničnog nedostatka prostora ovdje ćemo pobrojati samo rukohvat imena s tog popisa:

… Patti Smith (1946), Daphne du Maurier (1907-1989), Arundhati Roy (1961), Virginia Woolf (1882-1941), Simone de Beauvoir (1908-1986), Anne Carson (1950), James Joyce (1882-1941), Ursula K. Le Guin (1929-2018), Sylvia Plath (1932-1963), Ivana Brlić Mažuranić (1874-1938), Joyce Carol Oates (1938), Gertrude Stein (1874-1946), Flannery O'Connor (1925-1964), Elizabeth Strout (1956), Edith Wharton (1862-1937), Ljudmila Ulicka (1943), Astrid Lindgren (1907-2002), Chimamanda Ngozi Adichie (1977), Marina Tsvetaeva (1892-1941), Edna Ann Proulx (1935), Anna Akhmatova (1889-1966)... 

                                                                                                                                                                                                         ***

Vraćajući se Ilicom prema Martićevoj, Nadstojnica Merida svako malo promrsila bi ispod glasa: "Ali to sve s Nobelovom nije važno, fakat nije…"

foto: Queen's University

F.B., 18. listopada 2019., Zagreb