Muzej nezavisne kulture

U crnoj vremenskoj rupi između 28. prosinca prošle i 18. siječnja ove godine napustili su nas redom: Lemmy Killmister (1945. – 2015.), Natalie Cole (1950. – 2015.), David Bowie (1947. – 2016.), Alan Rickman (1946. – 2016.) i Michel Tournier (1924. – 2016.)

Ovaj naš svijet, Treći kamenčić od sunca, svakim danom ionako postaje sve tužnije mjesto, bez njih – bit će još malo tužniji i zapušteniji. Ostaje nam njihova glazba, filmovi i knjige. I to je ono dobro u vezi s umjetnicima – ostavljaju neizbrisive tragove za sobom, odrastamo s njima i poslije, kad jednog dana odrastemo i već smo pomalo i stari, a njih više nema, uzmeš Ace of Spades, Another Perfect Day ili bilo koju drugu ploču i Lemmy je opet tu. Pa i kad ti odeš, a hoćeš sto posto, i dalje će se negdje čuti grmljavina njegove bas-gitare.

Na neki način to ga čini superherojem.



Enivej, u sklopu Književnog kombinata Booksa imamo taj famozni Muzej nezavisne kulture ili punim imenom zvan – Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Poput vrijedne vjeverice što skuplja lješnjake, tako je i dr. Dunja Draguljče prikupljala raznorazne materijale - krhotine nezavisne kulture, i sad je Muzej i zvanično predelal.

U slučaju da vas zanima ponešto od materijala, a imamo ih u Muzeju tušta i tma, ili bi pak željeli donirati nam nekaj od materijala koje imate doma (a sigurno imate, čak i ako mislite da nemate – imate) – javite nam se ili dođite do Martićeve 14d.

To vam je kad krenete od MOST-a u Smičiklasovoj, ma ni 250 metara prema dolje tj. prema Kvatriću.

Pošteno govoreći ni najbliži suradnici iz Bookse nisu sa sigurnošću znali što se to događa u prostoru zvanom Muzej nezavisne kulture. Pitali smo se u početku što radi ta djevojka Dunja? Onda smo se navikli na nju, ali i dalje nismo znali što prav za prav dela gore. Sve nam je to ličilo na nekakvu našu verziju Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenja vremena.

Pa dobro, mislili smo, nek samo čeprka.

Danas, međutim, vidimo da je posel dr. Draguljče neobično važan jednako kao što je važna i nezavisna kultura. A što je to u biti nezavisna kultura, pitali smo je na koncu.

Dr. Draguljče: To vam je, kako bih vam to najlakše objasnila, to vam je, eto, cvijetak što niče sam od sebe – na nekakvoj vrištini ili u grabi kraj puta. Taj cvijet ponekad zna biti masu ljepši i gizdaviji nego što je cvijeće što raste u obližnjem vrtu. On bogec bistrički raste sam, a cvijeće u vrtu zalijevaju, tetoše, okopavaju i plijeve brižne ruke vrtlarske. Netetošeni cvijetak na vrištini, čami tam u kmici, zarastao je u korov do koljena, ali je živ i zaslužuje vašu pažnju. Eto to vam je nezavisna kultura. Kaj ti plačeš Ana?

Ana: Ma nikaj, žao mi da taj cvijetak tak sam od sebe dura na ovom svijetu… šmrc, kašlj… jadničak hrabri. Onda je ovaj Muzej kao, recimo, herbarij u kojem ti čuvaš to divlje, nezavisno cvijeće?

Dr. Draguljče: Tako je, čuvam ga od zaborava.

I tako smo napokon spoznali važnu ulogu dr. Draguljče u kombinatu. Mislili smo, a sad se pomalo i sramimo toga, ma ona to neš bezveze vjeveričari, faktički bogu dane krade.

Au contraire!

Posao dr. Draguljče od velike je važnosti i svaka i nama čast što smo je pustili da radi na tom projektu čijim se perjem sada može kititi i svatko od nas u kombinatu! Dođite svi vi ljudi dobrog srca, imat ćete kaj i vidjeti. Imamo masu brošura, plakata, nezavisnog stripovlja, časopisa, fanzina, fotografija, flajera, majica, knjiga i svega ostalog, na koncu – pa tu je sigurno negdje i dio vas.

Vremena su huda, oblaci tusti navlače se posvuda, već sutra svi bi mogli završiti na vrištini i postati dijelom nezavisne kulturne scene. Možda već i jesmo! Pa kaj, nije ni to najgore kaj se čovjeku može dogoditi.

I da, proroštajte malo po starim kutijama u kojima čuvate drangulije iz vrlo rane mladosti. Naći će se, kladimo se, ponešto i za naš Muzej koji će se jednog dana, za sto godina, zvati MNK Dunja dr. Draguljče.

F.B., 22. siječnja 2016, Zagreb