Kako objaviti knjigu?: Urednički egzorcizam

Ostavili smo vas, dakle, u povišenom raspoloženju, euforični ste, smušeni i pomalo zabrinuti. Ništa čudno, vaš rukopis dospio je u ruke prekaljena urednika i ovaj je u njemu prepoznao nešto – književnu vrijednost koja se nazire ispod naslaga raznoraznih dječjih bolesti, nelogičnosti i svega ostalog. Ono što je najvažnije, u mailu koji vam je poslan među ostalim spominje se i ugovor kojim se izdavačka kuća faktički obvezuje objaviti vaš roman. Možda se baš ne obvezuje, ali svakako vam to na neki način obećava, tapša vas po plećima, daje vam do znanja da je voljna surađivati s vama.

Logično je i najnormalnije što vas je ta vijest učinila sretnim, drago vam je i najradije biste skakali naokolo poput klokana ili divojarca, ali to, naravno, ne činite. Jasno vam je da kao pisac, pa makar i novopečeni, ne možete otvoreno pokazivati osjećaje, posebice ne ushit, sreću etc. – jednom (uskoro) objavljivanom literatu takvo što naprosto ne priliči. Spektar emocija koje pisac smije pokazati vrlo je sužen. Što ulazi u taj malešni spektar, da vidimo: lagana mrzovolja, dosada, to može, mrva čemera, žličica jada, dva deci pesimizma, potreba da s određenom dozom cinizma komentirate sve što se događa oko vas, onda recimo – umjerena narogušenost. Eh, da, ako već niste, morate svakako uzgojiti podočnjake, ali dobro, sve te sitnice doći će same po sebi.

Kad prekaljeni urednik nađe vremena, naći će se s vama. Riječ je o old school uredniku i najvjerojatnije će se pojaviti s buntom papira – to je vaš rukopis. Iscrtan je, išaran, kako kemijskom, tako i žutim ili crvenim markerom, dijelovi teksta, katkad i cijele stranice bit će prekriženi, uglavnom – smučit će vam se, učinit će vam se da je nad vašim rukopisom proveden egzorcizam, ali iskulirajte nekako. Nemojte se prepirati s njim, pažljivo ga poslušajte, kad vam ukaže na pojedini pasus i upita – što ste točno htjeli s tim, morate imati dobar odgovor. Ukazat će vam na činjenicu, podsjetiti vas, da ni jedna jedina rečenica ili pasus ne mogu biti tu tek tako – kao ukrasni filodendron, moraju biti podređeni cjelini, a ne svjetovi za sebe, nadmene šarene ptice koje će se kočoperiti i biti svrha samima sebi. Također, old school urednik neće uvijek argumentirati svoje primjedbe, reći će vam – ovo mi se nekako ne sviđa, ne znam zašto, kao da remeti ritam ili nešto, malo to pogledaj. U većini slučajeva bit će u pravu, ali vi morate uvidjeti zbog čega i riješiti to.

Na mnogo mjesta, vidjeli ste, urednik je stavio upitnik ili čak dva-tri upitnika sve jednog za drugim. Može tih upitnika biti i po sto pedeset, pa i više, ali i manje, to su mjesta koja traže pojašnjenje. Ništa strašno, pojasnite čovjeku o čemu se radi, ako ni sami ne znate zbog čega je nešto tu – vjerojatno onda ne treba ni biti.

Noseći taj izmasakrirani bunt papira doma osjetit ćete veliko klonuće duha ili duhoklonuće. Uložili ste silan trud, prošli rukopis nekoliko puta, a onda dobijete nešto što sliči hrpi loših školskih zadaćnica. Da, tako to ide – dobrodošli u svijet književnosti. Urednik ne mora uvijek biti u pravu, on vas samo vraća za stol i tjera na pravi posao, jer rad na rukopisu zapravo i počinje s urednikom. Ono sve prije bio je napor koji ste uložili da bi koliko-toliko prošli sve dionice priče i stigli do kraja iste. Poslije uredničkog čitanja slijedi cijelo drugo poluvrijeme tj. posao kojim prethodno ispisanu pripovijest morate dignuti na zadovoljavajući nivo, na nivo, ako ništa drugo, vrijedan objavljivanja. Rješenja će odnekud doći, no prvih par dana uopće ne započinjite bilo što, poslije uredničkog masakra, pustite da stvar malo odleži, a vi se priberite i spustite na zemlju.

Odakle dolaze rješenja? Znanost do danas nije ponudila odgovore, vjeruje se kako je sposobnost autora da rukopis nekako ipak književno uobliči u direktnoj vezi s njegovim čitateljskim navikama. Sve što ste pročitali u životu negdje se taloži, nije vam, čini se, strahovito neophodno, ali se svejedno gomila u nekakvom rezervoaru na periferiji i točno na tom mjestu obitavaju rješenja i razumijevanje umjetnosti pripovijedanja. Nitko, pretpostavljamo, ne čita od djetinjstva zato što je i sam poželio postati objavljivani pisac, ali je velikoj ili najvećoj većini onih koji su to stvarno i postali na tom putu svakako pomoglo i to što su nekog vraga pročitali u životu, što su se vezali uz književnost, razvili nekakvu strast prema njoj. Čitajući najrazličitije autore, od klasika-klasika do majstora određenih žanrova kao što su Adams, Tolkien, King ili Asimov, susreli ste se s mnoštvom stilova, načina pripovijedanja, naučili ste, vjerojatno nehotice, ponešto i o bogatstvu jezika, načinima na koji se konstruira rečenica, o tempu, izgradnji likova i njihovih karaktera – i posve sigurno upamtili mnoge pripovjedačke bravure.

Čitajući razvijate ukus, unutar nepreglednog svemira umjetnosti pripovijedanja prepoznajete autore koji su vam dragi i kojima se divite, ali i one koji vam idu na živce. Među ovim potonjima bit će i neospornih klasika, no svejedno vam ne odgovaraju, nisu, što bi rekli u Zagorju, vaša kupica gemišta. Kako ste se i sami na koncu otisnuli među pripovjedače, već od prvog rukopisa počet će se razvijati vaš vlastiti stil, poslije se on izoštri, postaje više ili manje prepoznatljiv, na početku je sve to nesvjesno ili se čini takvim, a zapravo dolazi kao rezultat onoga što ste pročitali – svega odličnog, dobrog i lošeg.

Enivej, poslije par dana, vraćate se na rukopis, priča je ispričana, sada se morate fokusirati na detalje. Urednik je iz svoje ptičje, da ne velimo božanske, perspektive ukazao na sve moguće probleme, dao određene sugestije, izrazio i poneku sumnju, prekrižio evidentne gluposti, ali ne može on pisati umjesto vas, to morate sami – vaša je priča. Malo upozorenje – urednik već poslije prvog ozbiljnog uredničkog čitanja očekuje bitna poboljšanja, pročišćen rukopis, može s vama još jednom-dvaput proći sve, ali ne može deset puta. Nema čovjek vremena, postoje drugi rukopisi kojima se mora baviti, stoga uzmite vremena koliko vam treba i onda se ozbiljno hitite na posao s namjerom da ga stvarno i dovršite ili svakako dovedete do razine kada će ostati tek pokoja, lako rješiva sitnica.

Ovdje se nismo stigli pozabaviti pitanjima treba li vam kao uskoro objavljivanom piscu entourage, tj. svita i da li je to uopće važno. Pozabavit ćemo se i tim, ima vremena, moramo ići korak po korak. Mic-po-mic!

F.B., 3. studeni 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.