Ispovijest voditeljice book-kluba

Prema svim novijim istraživanjima biti voditelj(ica) book-kluba spada među najopasnija zanimanja našeg doba. Anči iz officea u posljednjih nekoliko Booksinih sezona pokrenula je dvanaest book-klubova i danas nerado priča o svemu što je preživjela (i još uvijek doživljava & preživljava). No ipak smo ju privoljeli na razgovor.

"Ah, bilo je svega", prisjeća se dok joj šalica čaja jedva primjetno podrhtava u ruci, "znate kako je, najednom  se nađete u situaciji gdje skupina ljudi koji se međusobno uglavnom uopće ne poznaju sjedne za stol i raspravlja o određenoj knjizi. Bila sam mlada i nadobudna, pa to u početku uopće nisam niti osvijestila..."

Što ste zapravo mislili kada ste pokrenuli prvi book-klub?

"Mišljah otprilike ovako – svi smo mi knjigoljupci i što bi, k vrapcu, moglo krenuti naopako? Književnost zbližava ljude, vjerovah, i to je bilo dovoljno. Samo onda shvatite kako u praksi baš i ne mora biti tako bajno kako ste predmnijevali. Kad su svi ushićeni oko knjige – sve je to pjesma, ali kad se raspodijele u dva tabora, pa jedni hvale, a drugi napadaju knjigu, a meni se to dogodilo već na drugom sastanku, e onda vam iz pete u glavu dođe koliko je zapravo teško držati konce u rukama."

Možete li se sjetiti koja je to knjiga bila kamen spoticanja?

"Kako ne – bijaše to Vlak u snijegu, moj prvi kamen spoticanja. Naoko bezazleno djelo, ali to je zamka, samo takva, Lovrakova knjiga unijela je neviđen razdor u moj prvi klub. Troje ili četvoro klubaša skočiše u jednom trenutku, i to otvoreno, na Perinu stranu. Pale su teške riječi. Na svoje oči vidjeh kako mi se klub cijepa na dva tabora. Ovih što stadoše uz Ljubana bilo je više i ja se, naivna, čisto radi ravnoteže, blago priklonih dijelu kluba koji je stao uz Peru i branio njegove postupke... strašno nešto... dva i pol sata je to trajalo. Čak je i policija došla, netko od susjeda zval je patrolu, jer smo vrištali i psovali – i sve to ovdje, u parkiću jer bijaše topao ljetni dan. Znate, teško je to hendlati, jako teško..."

I kako vam je to palo?

"Nisam te noći oka sklopila. Do jutra sam već imala 38,3 i nekakva me zimica tresla danima. A još povrh svega, sjetim se kako mi je Nadstojnica Mika, kad sam predložila osnivanje tog prvog book-kluba, rekla otprilike ovako: 'Draga, u veliku se rizičnost upuštaš, u veeeeeliku rizičnost, al' dobro, nemoj poslije kad ispadne kraval, doć' meni plakat.'"

Jeste li poželjeli u tom trenutku dignuti ruke od svega i naprosto ugasiti book-klub?

"Apsolutno! To bi me lišilo svih daljnjih problema. Ali nisam sebi mogla dopustiti povlačenje. Ustrajala sam, izgurala sezonu do kraja i odmah na jesen nastavila s klubašenjem... eh, a te druge sezone, baš nekako pred kraj godine, dogodio se onaj čuveni slučaj kod nas u Booksi znan i kao Epsko okapanje oko Pavlikowski-Pouletova paradoksa..."

Pavlikowski – kako rekoste?

"Riječ je dakle o Pavlikowski-Pouletovoj paradoksalnoj promjeni pripovjedačke perspektive – u književno-teorijskim krugovima skraćeno to zovu 6P, koju uočismo u djelu čije ime ne mogu spomenuti jer je riječ o jednom našem autoru s kojim se Booksa i dan-danas povlači po sudovima. Uglavnom, netko je od klubaša postavio pitanje – zašto autor iz čista mira u trećem dijelu knjige naprasno iz trećeg lica prelazi u prvo i onda se opet vraća u treće s kojim ustrajava do samog kraja. I tu ona spomene 6P, tj. Pavlikowski-Pouletovu paradoksalnu promjenu pripovjedačke perspektive, pitajući se, i to s pravom, je li moguće dovesti u vezu autorov postupak i Pavlikowski-Pouletov paradoks iz daleke 1899. Jedan drugi klubaš, očigledno sklon autoru, skoči i kaže da se ovdje može govoriti samo o 7P, ali mi ostali, uglavnom neskloni djelu, ne možemo dokučiti genijalnost ovakvog jednog postupka."

A 7P je – što točno?

"7P je Pavlikowski-Pouletova prividno paradoksalna promjena pripovjedačke perspektive, što bi u prijevodu značilo da autor samo prividno odlazi u Pavlikowski-Pouletov paradoks, a zapravo točno zna što radi. 'I što radi ovaj autor?' pitamo mi sad klubaša, a ovaj, sav važan, pojašnjava kako je riječ o očigledno vrlo teškoj i bolnoj temi, pa se naš autor mora maknuti i stoga se odmah povlači u treće lice i na taj način se distancira od glavnog junaka, e, ali kad je njemu, glavnom junaku, najteže, naš autor vrlo hrabro iskorači u prvo lice, te se potom vraća u treće lice u najboljem mogućem trenutku ostavljajući glavnom junaku da sam izgura priču do kraja. U istom dahu taj klubaš nas još jednom proglasi nedoraslim velikom djelu i logično – započne rasprava koja je bez prekida potrajala punih 14 tjedana. Na koncu se uključio i sam autor knjige i podigao tužbu protiv Bookse tražeći milijun i šest stotina tisuća eura na račun pretrpljenih duševnih boli. Mislim, što da vam dalje pričam, poslije tih 14 tjedana završila sam u toplicama."

Jesus Christ, 14 tjedana ste raspravljali o jednoj jedinoj knjizi?

"Da, četrnaest tjedana u nizu, mislim da se nikad neću do kraja rekuperati."

I svejedno ste nastavili osnivati nove book-klubove, kako to objasniti?

"Čujte, poslije Epskog okapanja oko Pavlikowski-Pouletova paradoksa ni vrag mi se više ne doima tak černi kako izgleda. Mogla bih vam ispričati još tonu toga, ali bolje ne. Svakaj se događalo, bilo je razvoda brakova, prijetnji, tučnjava, napada trulim rajčicama. I onda vele, ako ste ovisnik o adrenalinu okušajte se u bandži-džampingu, hićite se s padobranom, krenite u lov na divljeg omiškog oktopusa, ali to je sve nula. Ako ste uistinu ovisnik o adrenalinu okušajte se u vođenju book-kluba."

***

Anči i danas vodi sedam od ukupno dvanaest book-klubova u Booksi. Obučila je i nove voditeljice koje su prošle i završni surovi tromjesečni trening na Žumberačkom gorju.

Tužba autora koji je tužio Booksu za duševne boli pretrpljene na čuvenom book-klubu, prije tjedan dana je odbačena kao neutemeljena. Autor je već najavio žalbu na sudu u Strasbourgu.

Mika o book-klubovima misli isto što i prije deset godina, no svejedno ih tolerira.

***

foto: Roger Salz

F.B., 12. travnja 2019., Zagreb