Dnevnik o dnevnicima: Ivan Ćiro Buković

Izbor iz dnevničkih zapisa Ivana Ćire Bukovića (1915-1989) rezultat je iscrpnog rada na pedeset i pet bilježnica (najviše njih s po 160 i 200 stranica) koji je urednika Josipa Pandurića i njegove suradnike okupirao od siječnja 2019. do svibnja ove, 2023. kada je napokon objavljeno dvotomno izdanje (ukupne težine oko 1700 stranica) izbora iz dnevnika čovjeka za kojega, kako sam urednik priznaje, nije prije ni čuo.

Nikakvo čudo, nije za Ćiru Bukovića čuo ni povjesničar Tvrtko Jakovina koji je, upoznavši se djelomično s građom, glavnom Disputovom uredniku preporučio dnevničke zapise. Tko je, dakle, misteriozni Ćiro Buković!? Prije nego li odgovorimo, ili pokušamo odgovoriti na ovo pitanje, evo što u predgovoru, među ostalim, o dnevnicima kaže Tvrtko Jakovina­:

„Bukovićevi su zapisi jedinstveni, oni nisu samo zanimljiv i originalan pogled na jugoslavensko – prije svega hrvatsko – društvo iznutra, već su velikim dijelom gotovo prevratnički game-changer za našu historiografiju, osobito ovakvu kakva je danas. Čak i da se o Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata pisalo više, čak i da smo stvorili moderniju i bogatiju historiografiju, ovaj bi izbor bio čudo. Bez uvida u ono što je Buković zabilježio više neće biti moguće pisati poslijeratnu povijest Jugoslavije, a razumijevanje hrvatske poslijeratne povijesti bit će posve nemoguće.“

Ovaj pasus odmah mi je zapeo za oko, krupne su ovo riječi, i to iz pera jednog povjesničara, a opet – kao velikom ljubitelju dnevničarenja, poznato mi je da dnevnici mogu, i često i imaju, tu eksplozivnu snagu dovoljnu da uzdrmaju i same temelje nekih velikih i do jučer neprijepornih istina. Pa i onih uklesanih u povijesne knjige.

Tko je, dakle, autor dvotomnog dnevnika naslovljenog Mislim si ja svoje: izbor iz dnevnika od 1961. do 1974. (prvi dio) i Mislim si ja svoje: izbor iz dnevnika od 1975. do 1989. (drugi dio)?

Ivan Ćiro Buković rođen je 1915. u Podvinju, bravarski radnik u Slavonskom Brodu, član KPJ od 1937., sudionik NOR-a od 1941., bio je organizacijski sekretar Oblasnog komiteta KPH za Slavoniju, od 1949. do 1951. ministar je za državne nabavke u vladi NR Hrvatske, od 1952. do 1956. obnaša dužnost direktora Direkcije združene poljoprivrede i zamjenika predsjednika Savjeta za poljoprivredu i šumarstvo NRH, od 1956. do 1962. predsjednik je Saveza poljoprivredno-šumarskih komora FNRJ, potom ga raznim političkim i dvorskim spletkama uspijevaju udaljiti iz Beograda, poslije čega dolazi u Zagreb gdje je od 1962. do 1969. na čelu Privredne komore SR Hrvatske (…) Objavio je više knjiga i studija o privrednom sistemu i mogućnostima razvoja poljoprivrede u Jugoslaviji, te dvije knjige sa studijskog putovanja u SAD i Kanadu 1959. godine.

Podugačak je popis svega onoga što je Buković radio u bivšoj nam državi, ali ovako suho pobrojano ne znači previše. Tek kad se udubite u njegove zapise, upoznat ćete tko je zapravo bio Ćiro Buković, a bio je živa energija, neka vrsta akcijskog heroja koji je u praksi nebrojeno puta dokazivao da se može i ono za što su svi ostali tvrdili da se ne može, uporno je, poput bagera, gurao nova rješenja, slamao otpore, a kada to ne bi mogao, tvrdoglavo se vraćao i na terenu svoje ideje provodio u djelo. Proputovao je pola svijeta – Indiju, Pakistan, Iran, SAD i Italiju u više navrata, Veliku Britaniju, Keniju, Venezuelu, Gvajanu, Dominikansku Republiku, ne turistički, već da bi se uvjerio i na svoje oči vidio koliko i na koji način i pod kojim uvjetima se proizvodi ovo i ono (od pšenice, kukuruza, jagoda do mehanizacije i svega ostalog) i kako najbolje od toga primijeniti kod nas, povezivao je naše firme s inozemnima, stvarao uvjete za suradnju i uz sve to, iz dana u dan, vodio nesmiljenu bitku protiv najrazličitijih političkih frakcija u zemlji koje, ne naravno sve, nisu vidjele dalje od nosa tj. vlastitih interesa i pozicija.

Progresivni Ćiro Buković, takav kakav je bio – a u očima političkih protivnika i kočničara bilo kakvog progresa bio je poput uragana najviše kategorije, vidjeli su u njemu superćelijsku oluju koja radi dar-mar gdje god se pojavi, zapravo lika koji se usudi raditi za opće dobro zbog čega su oni koji su mislili samo na sebe i svoje interese jasnije izlazili na vidjelo, takav Ćiro Buković nije bio omiljen ni u Beogradu, ni u Zagrebu. Uporište je imao, osim u obitelji, u prijatelju Slavku Komaru i Vladimiru Bakariću. No i u Josipu Brozu Titu koji je prilikom jednog posjeta Slavonskom Brodu od svih prisutnih digao čašu i nazdravio onom najmanje omiljenom – autoru ovih dnevničkih zapisa, Ćiri Bukoviću. Reče tom prilikom Tito uspoređujući ga s Kopernikom – E moj Ćiro, to što si ti napravio, vidjet će se tek godinama poslije, suđeno ti je da za života ne dobiješ priznanje koje zaslužuješ. Jasno, uporište i podršku imao je i među onima koji su u praksi provodili njegove ideje i akcije.

Život mu nije olakšavalo ni to što nikome nije ostajao dužan, bio je britka jezika i spremno uzvraćao na provokacije. I to još argumentirano što, složit ćemo se, nikad nije osobito popularno kod onih ornih za prepirku, a lišenih bilo kakvih argumenata. Naravno da je i griješio, ali to je privilegija onih koji uopće nešto pokušavaju, i nije mu trebalo žešćih kritičara nego što je bio samome sebi, a o čemu također otvoreno govori u dnevniku.

Zanimljivo je i neobično da je faktički od prvih svojih bilježnica, rado dijelove dnevnika davao na čitanje drugima, ili im je sam čitao zabavljajući društvo poslije večere. Evo što sam zapisao o tebi tog dana, rekao bi sugovorniku, i bez imalo krzmanja pročitao zapis koji ne bi uvijek bio laskav po sugovornika. Nije se jedan sugovornik lecnuo, prosvjedovao i ljutio, ali svi su se, više-manje, slagali u jednom – to što pišeš, važno je, nastavi. Često je svoje zabilješke čitao pjesniku Dragutinu Tadijanoviću (1905-2007) i slikaru Otonu Glihi (1914-1999) koji su sa suprugama posjećivali Bukoviće.

Vjerovao je u ideje, socijalizam i samoupravljanje, u mogućnost izgradnje pravednog društva, ali nije imao previše vjere u političare. Surađivao je s njima, razgovarao, polemizirao, no jasno je uviđao njihove slabosti, pogreške koje su činili, neznanje, spletkarenja o čemu također bez zadrške piše u dnevnicima. Detaljno je pisao o Hrvatskom proljeću početkom sedamdesetih, ali i stalnom narastanju srpskog nacionalizma koji će svoju kulminaciju doživjeti dolaskom Miloševića na vlast.

Poslije Titove smrti 1980. jasno mu je da bi kola mogla krenuti nizbrdo. Edvard Kardelj umro je 1979., a kada je 1983. otišao i Vladimir Bakarić kojega je Buković iznimno cijenio, nema više političara koji bi svojim autoritetom mogao zaustaviti srljanje u veliku ekonomsku krizu i konačni krvavi raspad Jugoslavije. Zemlja u koju je autor ovog dnevnika vjerovao zapravo nikada i nije imala pravu šansu, stvari od samog početka nisu funkcionirale kako valja, sve je počivalo na nizu traljavih kompromisa i autoritetu gore spomenutih političara koji su uspjeli povući neke važne i uistinu hrabre poteze kao što je Titovo čuveno NE Staljinu 1948. godine. Strah od moguće sovjetske intervencije bio je stalno prisutan o čemu i sam Buković piše. Određeni dobri potezi jesu povučeni, ali mnogi drugi problemi nikada nisu stvarno riješeni da bi se poslije, naravno, vratili mnogostruko uvećani. Buković je bio dio tima koji je danonoćno radio na onom čuvenom, često spominjanom Ustavu iz 1974. kojega i danas svatko tumači na svoj način.    

Zaključno, Ćiro Buković bio je jedan od najzagriženijih i najupornijih, hardcore dnevničara čije sam dnevnike imao priliku čitati. Njegov dan završavao je uz dnevnik, imao je samo jednu krizu i to početkom šezdesetih, a kada se vratio dnevničarenju, pisao je do kraja. Neumorno. Svakodnevno vođenje dnevnika nije baš tako čest slučaj kao što se možda misli. Za takvo što potrebna je čelična disciplina, ali i živog, životnog materijala, a Ćiro je imao materijala na bacanje u što se lako uvjeriti – samo ako se upustite u čitanje, što srdačno preporučamo svim ljubiteljima dnevnika i povijesti, kao i onima koji će to tek postati.

Oko toga jesu li ovi dnevnici historiografski game-changer kako navodi povjesničar Tvrtko Jakovina, neće biti jedinstvenog mišljenja, ali da je riječ o važnim i vrijednim zapisima, to je sigurno.

F.B., 18. listopada 2023., Zagreb