Booksa se unaprijed odriče Nobelove nagrade za književnost!

Jedno vrijeme toliko se i s takvim srčanim, gorkim i najgorčim ogorčenjem i podsmijehom pričalo protiv Oscara da su oni koji su i dalje pratili dodjelu zlatnih kipića krili to kao zmija noge. O tome su mogli pričati samo s osobama od najvećeg povjerenja i u najtajnovitijoj tajnosti. Dobro, možda nije bilo baš toliko hudo, ali nije bilo ni daleko od toga. Poslije se antioskarovsko rogoborenje malo stišalo, jer ničega ne valja previše, ali i dan-danas prevladava mišljenje kako je sve to jedna velika, skupa parada neukusa, kako je sve namješteno i unaprijed poznato, kupljeno za debele novce i slično.

Općenarodno nepovjerenje proširilo se i na sve ili skoro sve ostale dodjele i natjecanja – od Nobelove nagrade za književnost do Eurovizije, Dore, Porina i Grammyja, od domaćih nam književnih nagrada do Bookera, Goncourta i Pulitzera i sve tako do izbora za Miss svijeta i titule djelatnika mjeseca u lokalnom McDonaldsu, a o kuharskim tv-natjecanjima da i ne govorimo.

Zbog čega je tomu tako, zapitali smo se, s nelagodom se prisjećajući zloglasnih Dylanskih ratova koji su one daleke 2016. Booksu bacile u neviđen kaos s čijim se posljedicama i dan-danas moramo hrvati. Kao veliki fanovi svih mogućih nagrada, dodjela i natjecanja odlučili smo osnovati Povjerenstvo za istraživanje uzroka velikog nezadovoljstva i ogorčenja dan poslije svake dodjele Oscara, Nobelove nagrade za književnost i drugih dodjela i proglašenja na području kinematografije, književnosti, glazbe i svega ostalog. Istina, naziv povjerenstva djeluje mrvu predugačak, no što da se radi, i rogoborenja protiv Oscara, Nobela i svega ostalog predugo traju.

Povjerenstvo je odmah počelo s radom i došlo do određenih zaključaka. Prvo oko čega smo se morali složiti jest da smo mi ljudi iznimno kompetitivna bića, skloni najrazličitijim oblicima nadmetanja i to nas prati od najranijih vremena. Tko može dalje baciti koplje ili uloviti više ukusnih antilopa ili dalje skočiti s mjesta ili najbrže trčati? Bila su to teška pitanja i pošto je svatko imao svoje mišljenje (jer svatko ima mišljenje o čemu god), netko se pametan dosjeti jadu i predloži natjecanje tj. niz natjecanja koja će ponuditi razrješenje.

Tako su nekako nastale Olimpijske igre u staroj nam Grčkoj. I poslije sva ostala sportska natjecanja također.

Druga stvar, zapravo problem, jest i to što nama ljudima vrag ne da mira. Što se tiče sporta, problem je riješen, ali što ćemo s ostatkom aktivnosti kojih ima tušta i tma? Tko piše najljepše stihove, tko je najvještiji u romanopisanju, pa kako stojimo s teatrom, čije drame su najdramatičnije, čije komedije najkomičnije, koja glumica i glumac najuvjerljiviji? I to su bila teška pitanja, čak i teža, i opet je svatko imao svoje mišljenje, ali avaj, ovdje se i nije moglo dalje od mišljenja. Nije bilo efikasnog načina pomoću kojeg bi se točno moglo utvrditi tko najbolje piše ili glumi ili prebire po harfi te godine ili sezone.

Poslije dužeg promišljanja domislismo se jadu i ovako odredismo: ok, ne možemo pitati sve ljude za mišljenje, jer onda ne bismo ništa drugo ni radili, pa ćemo odrediti nekolicinu i neka ta nekolicina zasjeda i donese sud. Kako zvati nekolicinu? Možemo ih zvati žiri ili Akademija ili nešto u tom stilu. Deal!

A koliko članova će brojati žiri ili Akademija i kako im, k jarcu, vjerovati? Akademija filmskih umjetnosti i znanosti danas broji više od deset tisuća članova, dočim Akademija Nobelove nagrade broji osamnaest članova, a kako im vjerovati – to je još jedno u nizu teških pitanja. Treća stvar, zapravo veliki problem, jest i to što smo mi, ljudska bića, nepovjerljivi, a nepovjerljivi smo jer dobro poznajemo sami sebe. Kako bilo da bilo, ako želimo dodijeliti godišnje nagrade na području kinematografije ili književnosti, onda ćemo u te žirije ili Akademije delegirati one među nama koji/koje nekog vraga znaju o kinematografiji, odnosno književnosti. I kako oni izglasaju – tako će biti i ostati u kamen uklesano, jer nama je važnije da doznamo što je i tko je najbolji od nepovjerenja koje gajimo prema prosudbama onih koji odlučuju o tome!? Da, tako nekako ispada, ne želimo živjeti u svijetu u kojemu se ne bi znalo tko je najbolji ili najbolja u otprilike svemu čime se bavimo ili pratimo sve to čime se drugi bave. Ionako nam je teško, još bi nam samo trebalo da nas liše šušura koje sa sobom nose Oscari, Nobeli, nogoloptački mundijali, Eurovizije i kulinarska tv-nadmetanja!

Dobro, ali zbog čega smo onda ogorčeni dan poslije objave rezultata i onda danima i tjednima olajavamo, pričamo kako je sve namješteno, pa onda i glupo, nebitno, tragikomično i tako redom?

Dio odgovornosti za našu ogorčenost svakako leži i na katkad stvarno teško probavljivim odlukama članova svih tih žirija i Akademija. Primjerice – kako je moguće da je one godine Rocky dobio Oscara za najbolji film u konkurenciji gdje su svi ostali nominirani filmovi bili nemjerljivo kvalitetniji od njega? Rocky je te godine po sudu članova Akademije nadmašio Scorseseovog Taksista - please, bitch! Ili najsvježiji primjer – film Emilia Pérez nominiran je za najbolji film i u još hrpi kategorija, osvojio dva, a prema ocjenama gledatelja na IMDB-u, riječ je o najlošijem od svih 611 filmova koliko ih je u povijesti Oscara nominirano za najbolji film.

Međutim, to je samo dio odgovora na pitanje s kojim se suočilo Booksino Povjerenstvo za istraživanje uzroka velikog nezadovoljstva i ogorčenja dan poslije svake dodjele Oscara, Nobelove nagrade za književnost i drugih dodjela i proglašenja na području kinematografije, književnosti, glazbe i svega ostalog – da, Akademije i žiriji katkad donose teško shvatljive i nerazumljive odluke, istina. Na kome ili čemu leži sav preostali dio odgovornosti našeg nezadovoljstva i najgorčeg ogorčenja?

Možda je i do nas tj. do činjenice da je te sjajne, najsjajnije ili, ako hoćete, najslavnije (najrazvikanije) nagrade osvojila tek šačica čeljadi. Svih stodvadesetoro ili koliko već dobitni(k)ca Nobela za književnost stalo bi u Booksu, a u parkić ispred Bookse stali bi i svi dobitnici Oscara, barem ovi u najvažnijim kategorijama i još bi ostalo mjesta. Da, istina je, najveća većina nas nikada nije, a niti neće, dobiti Oscara ili Nobela, pa čak ni neke manje pompozne nagrade, a nije da ne bi bilo lijepo da i mi nekaj dobijemo, zar ne? Fakat, bilo bi če-če, nema govora, ali ni to se ne bi pokazalo kao nekakvo trajno rješenje.

Sve više i više bi nas bilo nagrađeno i nagrade bi ubrzo bile potpuno obezvrijeđene. Tko bi ti zavidio i bio ogorčen kad su svi dobili nešto?

Stoga je Povjerenstvo donijelo odluku kojom se mi, Booksa, unaprijed odričemo Nobelove nagrade za književnost (pa i možebitnog Oscara također) koja bi nam danas-sutra mogla biti dodijeljena za sveukupan doprinos na području širenja ljubavi prema književnosti, jer nam se to ne bi isplatilo. Mnogi od naših stalnih gostiju više ne bi htjeli dolaziti na kavu u tamo nekakav napuhani, samodopadni klub koji je nekad bio dobar, a otkad je dobio Nobelovu nagradu samo se napuhavaju i nosom paraju oblake. I tako bismo vremenski financijski krahirali i na koncu morali trajno staviti ključ u bravu.

Dakle, štovana Akademijo – jedna i druga, hvala, ali ne hvala!

F.B., 7. ožujka 2025., Zagreb