Utorak
24.03.2020.

Napukline četiri zida, lezbejska ljubav i feranteovska poetika

naslov knjige Otkako sam kupila labuda autor Tanje Stupar Trifunović
izdavač Arhipelag godina izdanja 2019



Extra_large_dresses-1842555_960_720
A+ A-


Roman Tanje Stupar Trifunović Otkako sam kupila labuda objavljen je prije jesenje književne "sezone". Ta izdavačka okolnost, kao i činjenica da je riječ o književnici čiji je opus odranije poznat regionalnoj publici, omogućili su da roman ima raznoliku recepciju. Tokom perioda dosadašnjeg "života" romana, autorka je davala intervjue, objavljene su mnoge kritike i uporedna čitanja ovog teksta. Međutim, sem dugotrajnosti, još jedna karakteristika te recepcije jeste njena ujednačenost i izvjesna skrajnutost u odnosu na dominantne književne tokove i najglasnije prošlogodišnje književne debate.

Između ostalog, razlog tome jeste taj što NIN-ova nagrada već godinama okupira gotovo sav medijski prostor kada je riječ o romanesknoj produkciji. A kako za ovaj roman nije bilo mjesta ni u užem krugu od deset romana, on je ispao iz fokusa. Uzme li se u obzir da je ove godine dodjeljivanje nagrade bilo praćeno i politički konzervativnim, tabloidnim napadima na žiri i dobitnika, kada je dvije sedmice kasnije druga po vidljivosti, Vitalova književna nagrada, dodijeljena romanu Tanje Stupar Trifunović, ta informacija nije ni imala priliku da široko odjekne. Roman je time opet ostao po strani, ali uporno prisutan, sa postojanim i sve većim recepcijskim krugom.

Iako se zbog izbora teme, strastvene, toksične veze sredovječne bibliotekarke i mlade glumice na relaciji Banja Luka – Beograd, činilo da i roman Otkako sam kupila labuda ima potencijala da isprovocira konzervativnije krugove, on je izbjegao tu vrstu reakcije. Da li zato što ne dolazi iz lezbejske zajednice, i/ili zato što je riječ o već etabliranoj autorki, i/ili zato što se književna scena pomjerila dalje od homofobnih uzusa ili barem dovoljno upristojila da fingira tolerantnost, i/ili zato što sama autorka ovaj odnos prikazuje bez ikakvog dodatnog opravdavanja i objašnjavanja, kao u potpunosti ličan i normalan odnos dvije osobe? Ili možda zbog kombinacije ovih faktora, ali recepcija ovog romana, u svakom slučaju, pokazuje da pisanje o lezbejskoj ljubavi više nije tabu.

Za ovaj aspekt čitanja važno je istaći to da autorka nije samo izolovala svoje junakinje u četiri zida praveći se da je njihov odnos društveno prihvaćen i nestigmatizovan. Naprotiv, iako je društvo u pozadini – poratna stvarnost, generacijske razlike, osiromašena zemlja, homofobija, višestruko nasilje kojem su izložene žene od najranije dobi – ono sve vrijeme vrši pritisak na junakinje, koje ga internalizuju. Baš usredsređenost teksta na četiri zida i na privatnost, u obratnoj sprezi, postaje način da se pokaže kako lezbejski odnosi jesu kao i svi drugi, na nivou međuljudskih emocija, želje i ljubavi, ali još više nego i drugi, ugroženi u uslovima naše nesigurne savremenosti.

Junakinje su postavljene kao suprotnosti. Jedna je mlada, aktivna, buntovna, cinična, ekstravertna. Druga, ujedno pripovjedačica, jeste starija, pasivna, pomirljivog tona, introvertna. Takođe, kontrast ima i strukturnu funkciju jer odražava dinamiku teksta. Ovaj model očito podsjeća na feranteovski. Ali autorka iz njega ne preuzima samo kontrastiranje junakinja. Jedna od ključnih, ali uglavnom manje poznatih osnova poetike Elene Ferante, upravo jeste otvoreno suočavanje sa svim onim osjećanjima koja se inače prikrivaju iz stida ili straha od osude drugih. Slično je i u romanu Tanje Stupar Trifunović, u kojem ljubav nije idealizovana, već je dobrim dijelom povezana sa negativnim emocijama, a one pak vode porijeklo još iz djetinjstva. Otvaraju se i teme napetih odnosa između majki i ćerki, ženskog "ludila", iznevjeravanja stroge rodne podjele uloga. Lezbejski odnos je na kraju tog spektra i dosta plastično odslikava napukline naizgled čvrstog totalizujućeg sistema.

Na drugom, metanivou, ovaj odnos je odnos književnih junakinja. One su izgrađene kao lutke na sceni, koje se međusobno razbacuju citatima iz klasika zapadnog kanona. Otuda izbor njihovih profesija – bibliotekarka i glumica. Bilo da glume Hamberta i Lolitu, ili ponižene i uvrijeđene junakinje Dostojevskog, ili likove iz Brehtovih ili Beketovih drama, da citiraju poeziju Remboa ili Jesenjina, one su na poroznoj granici između stereotipa i realističnog tipa. Ta igra, mada je iza nje očita autorkina namjera, nije uvijek do kraja uspješno izvedena.

Najjasnije se slabosti u tekstu uočavaju ako se kritički osmotri građenje mlađe junakinje, jer nju percipiramo samo kroz oči pripovjedačice. Često njene replike zvuče banalno, ili kao da je iskusnija naratorka patronizuje, a razmjene su artificijelne (više nego što već prema poetici ukupnog teksta trebaju biti). Zato i kada se zbog dinamike okreću uloge, tako da se naratorka samokritikuje a moć je na strani njene ljubavnice, teško je u to povjerovati. Naratorka je već zbog te svoje uloge dominantna u tekstu, njen kontrapar ne bi trebalo da bude sveden na kontra-stereotip, jer se tako međusobno oslabljuje njihova fikcionalna uvjerljivost, umjesto da se podupire. Taj se dizbalans odnosa moći prenosi i na sljedeći nivo, pa narušava dinamiku i atmosferu teksta.

Sličan nedostatak uočava se i u romanu Uhvati zeca (2018) još jedne, sve poznatije regionalne književnice Lane Bastašić. I ovaj roman je takođe zasnovan na feranteovskoj poetici. Priča se gradi oko dvije junakinje, drugarice Sare i Le(j)le, takođe se upliću intertekstualne reference i u pozadini ličnih odnosa su društvene promjene. Sara kao naratorka je povučena, Le(j)la je aktivnija. Međutim, Le(j)la, kao i mlada ljubavnica iz romana Otkako sam kupila labuda, gotovo da je svedena na pripovjedačicinu funkciju i na momente izgleda karikaturalno. Njihovi postupci su predvidivi, komentari izvještačeni, umjesto ubojiti i duhoviti. Pripovjedačice ih, s druge strane, opisuju tako da pospješuju čitateljska očekivanja, koja potom bivaju iznevjerena ili značajno umanjena.

Najveći izazov, i razlog Ferantine izuzetnosti, jeste u tome što je našla načina da likovi koji su posredovani pogledom drugih budu podjednako prisutni i važni, kao oni koji ih gledaju i koji o njima govore. U tom pisanju postoji fini balans između svih elemenata teksta, koji u najnovijim romanima Tanje Stupar Trifunović i Lane Bastašić nije uvijek ujednačen, tako da se lako uočavaju mjesta koja nisu podjednako skladna. Mada su u pitanju zaokruženi književni tekstovi, koji probijaju barijere književnih scena, kao da nedostaje još jedan korak, u kojem bi se uspostavilo jedinstvo između tona teksta, intertekstualnih referenci i strukture zasnovane na kontrastiranju. Regionalne autorke, iako su kreativno krenule u tom pravcu, zasad ne uspijevaju da na sopstveni način do kraja rekreiraju snažnu prisutnost Lile Karači, gledanu očima i opisanu riječima Lenu Greko.

Otkako sam kupila labuda Tanje Stupar Trifunović je zato jako dobar kada se igra odnosom pozadine i prednjeg plana, ličnog i političkog, ali malo manje dobar kada gradi dinamiku između naratorke i njene ljubavnice, kada tip i intertekstualne reference umjesto da služe ukupnosti teksta, zarobljavaju junakinje u krpene lutke.

***

O romanu Uhvati zeca Lane Bastašić pisala je Dženedina Mušanović. Osvrt pročitajte na linku.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.