'Kad pišemo, ne možemo sasvim pobjeći iz sebe.'

Pjesnikinju i spisateljicu Tanju Stupar-Trifunović sreli smo ovih dana u Puli, na festivalu Sa(n)jam knjige u Istri, gdje je čitala svoju poeziju te predstavila knjigu Otkako sam kupila labuda (V.B.Z., 2020.), roman epistolarne forme koji bilježi intenzivan ljubavni odnos knjižničarke i studentice. Tim povodom postavili smo joj nekoliko pitanja što o samoj knjizi, što o njenom književnom radu, što o nekim drugim, više ili manje slučajnim temama poput nelagode pisanja i moći djelovanja književnosti.

Pjesnikinja ste i prozaistica. Kako pristupate pisanju jednog, a kako drugog? Ima li razlike, i što vam prirodnije dolazi – što ste najprije?

Dobro ste to rekli tu riječ – „dolazi“ jer u tom „dolazi“ je i odgovor. Ne mislim o tom da li ću sada sjesti pa pisati jedno ili drugo nego oni se poslože po tom unutarnjem osjećaju i tu nemam nikakvu dilemu. Drugo je sada već redoslijed rada kada treba sređivati knjigu, a istovremeno stoje obje nedovršene; i ona poetska i prozna. Mislim da ako bih se sada pokušala definisati rekla bih da me privlači upravo taj spoj i mogućnost da imam poetske uplive u prozu i prozne u poeziju. Poetski jezik je sočniji, prozni usmjereniji i konkretniji. Sviđa mi se kada ih pomiješam. Čini mi se da jedno drugo čine življim.

U romanu Otkako sam kupila labuda bavite se romantičnim odnosom dviju žena. Kako je u pulskom razgovoru rekla Ivana Bodrožić, da pisci pišu samo o vlastitim iskustvima, bili bi osuđeni na jedan jedini lik. Uz pretpostavku da ste u pisanju morali posegnuti za tuđim iskustvima, kako je teklo vaše istraživanje za roman, koji je bio proces izgradnje njegove autentičnosti, i što vam je uopće bio okidač da ovu priču ispričate?

Kada je riječ o pisanju, skoro da je nemoguće procijeniti, možda i nepotrebno, a što se tiče teksta na kraju i nebitno koliko smo u njega ugradili tuđih, a koliko sopstvenih iskustava. Bitno je koliko su ona stvarna, živa, ubjedljiva i umjetnički uspjela. Čini mi se da kada pišemo, ne možemo sasvim pobjeći iz sebe, a kad bismo to i htjeli, ne bismo se sasvim mogli ni opisati. U oba slučaja nešto drugo je tu i nešto nam izmiče. Svi koji pišu su svjesni ovoga i zato imaju pomalo drugačiji odnos prema (auto)biografskom. Kod onih koji pišu postoji ta opsjednutost pričama. One su u nama i oko nas. One su tuđe i naše. Često isprepletene i pomiješane. Tako da sve i kad bih htjela, ne bih mogla reći da li je to moja ili nečija tuđa priča. Ona je od onih koji je pročitaju, dođu i kažu da su se prepoznali u nekoj od junakinja ili imali sličnu situaciju u vezi ili su prepoznali neku svoju reakciju ili ljude oko sebe.

A okidač kao i za svaku knjigu koju napišem je bio jaka unutarnja potreba da se napiše baš ta priča, u tom trenutku jer je ona tada bila važna i osjećala sam je. Ne mogu napisati knjigu koju ne osjećam.

U romanu konstantno suprotstavljate mladost i zrelost, naivnost i iskustvo, strast i stabilnost: niti jedni niti drugo nije krivo, rekli ste. Ipak, odrastamo uz ideju da su samo jedna vrsta i intenzitet ljubavi pravi i iskreni. Čini mi se da kroz pripovjedačicu romana dajete validnost i onoj impulzivnoj i onoj smirujućoj ljubavi, onoj koju doživljava starost, i onoj koju doživljava mladost. Je li vam bilo teško pomiriti jedno i drugo, i kako to uspjeti u stvarnom životu?

Pitanjem ste nagovijestili odgovor. Stvarnost u kojoj živimo me plaši jer se sve konstantno pojednostavljuje, svodi na crno i bijelo, poželjno i nepoželjno. Ljudi se svakodnevno razvrstavaju u borbene skupine i jedni po drugima bacaju uvrede, žuč i bijes. Nema razgovora. Sve je rat. I svi sve unaprijed znaju i puni su čvrstih stavova i vode svoje rovovske bitke najčešće po društvenim mrežama i tuđim životima. U osnovi je puno tužnih, nesretnih, zbunjenih ljudi koji ne znaju ni kud bi ni što bi pa je bolje biti i u tim ratovima nego u sebi punom jeda, nesreće i nemogućnosti. Moje junakinje, podjednako nesrećne kao i mi i ljudi oko nas ipak imaju tu osobinu koja nam u stvarnosti često nedostaje – blesavu hrabrost da jedna u mladosti, a druga na pragu starosti krenu u bolnu i neizvjesnu potragu za sobom. To nije lako, ali to je ipak pobjeda života nad životarenjem. Iako je roman kao i njihov odnos na momente mučan, rekla bih da je to jedna priča sa sretnim krajem. Ne smijem sve da otkrivam da čitaocima ne bude dosadno.

Značajna je razlika u godinama između junakinja romana, a i među pripovjedačicom i njenim mužem. Ustrajete li u tim razlikama slučajno ili namjerno?

Ovdje bih se mogla nadovezati na prethodni odgovor i dodati da je potraga mojih junakinja za nečim što bismo mogli odrediti kao autentični život dodatno opterećena sviješću o tijelima koja su uplašena onim što im rade i mladost i starost (jer se obje odražavaju i na naše tijelo) kao i strahom od svijeta koji njihov odnos interpretira upravo kroz doživljaj njihovih tijela, a ne kroz ono što on jeste za njih dvije. Razlike u godinama u romanu možemo povezati sa onim što ste pomenuli u prethodnom pitanju – mogućnošću da se ponude različite perspektive. Važne su mi različite perspektive i različite mogućnosti čitanja, tumačenja i na kraju i samog življenja.

Rekli ste da ste junakinju romana učinili knjižničarkom jer one u književnosti nisu zastupljene, a popularna kultura prikazuje ih izrazito stereotipno. Što mislite, zašto ih nema u književnosti, i imate li ipak nekih primjera iz popularne kulture koji su vam dragi?

To je više bila šala jer i sama radim kao bibliotekarka. Trebala mi je junakinja koja poznaje književnost, a da nije ni književnica ni profesorica književnosti pa se to pomalo i nametnulo samo od sebe. Bibliotekara/bibliotekarki ima i u knjigama, filmovima, serijama, ali nije baš da je njihov ljubavni život u fokusu što je jedna vrsta nepravde. Ljudi koji čitaju bi mogli biti i nešto maštovitiji u ljubavnom životu i svim tim peripetijama oko njega. Najpoznatiji bibliotekar je Borhes pa se na tom tragu da i bibliotekare literarizirati.

Roman odiše tjelesnošću i erotikom pred kojima smo kao društvo još poprilično suzdržani. Olja Savičević Ivančević kazala je da je inače dosta sramežljiva osoba, ali se ne srami dok piše. Kakva je veza vašeg pisanja i možebitne nelagode dok pišete i/ili čitate?

Složila bih se sa Oljom. Valjda nam je to posao – da budemo hrabre na riječima. Ali bez zezanja mislim da je važno govoriti o tome u knjigama. Iz više razloga ako govorimo o erotičnosti i tekstu rekla bih da su oni nerazdvojni jedno od drugog. Književni tekst bez snage erosa je suhoparan, često dosadan i neubjedljiv. To je njegova srž, krv, pokretač.

Mi ovakvi kakvi jesmo postojimo kroz naša tijela. I meni je važan odnos tog dvoga; vidljivog – našeg lica, očiju, kose, grudi, osmijeha, načina na koji ulazimo u prostor, dotičemo druge ili ustuknemo pred njima i sa druge strane onog nevidljivog u nama što je tu – misli, priča, govora, pokreće sve te fantastične mogućnosti a opet ne možemo ga sasvim predstaviti tijelom iako se kroz njega izražava, ne možemo potpuno obuhvatiti ni definisati ko smo to mi i da li u svemu tome postoji neka trajna poveznica ili smo konstantna promjena i pokret tijela.

Pitanje je zašto nam tijelo proizvodi nelagodu? Ono je mimo nas i naših interpretacija prilično funkcionalno i nevino. Jedna od stvari koja me je „gurkala“ u to pisanje o tijelu, seksualnosti i starenju je to pitanje i pokušaj da se odgovori na njega. Puno odnos prema tijelu i taj stid u vezi s njim govore o nama, o našim „iskrivljenjima“ kojima naše tijelo postaje poligon jer ono ne može sakriti naše strahove, neuroze, nasilje nad nama samima.

U knjizi jedna od junakinja komentira kako ne vjeruje da književnosti danas ima moć djelovanja, već je tu ulogu preuzela popularna kultura. Pratite li i štogod od današnje popularne kulture, i na koji način ona (ne) doprinosi odgoju današnjih generacija?

Pratim kao i svi. Nemam i klonim se generalnih stavova o svemu pa i popularnoj kulturi. Nešto mi se sviđa, nešto ne. To je opet stvar ličnog afiniteta. Ima puno kvalitetnih i zanimljivih stvari. Recimo, ne stignem pogledati sve dobre serije. Odgovor na pitanje kako će popularna kultura uticati na generacije bio bi previše ambiciozan. Kao i do sada, uticaće na različite ljude različito. Neko će „zaglaviti“ u nekom od društveno poželjnih (ili kao izraz bunta nepoželjnih, ali to dođe na isto) modela, a neki kojima ostane malo one gorepomenute blesave hrabrosti će nastaviti da čitav život istražuju i uče nešto novo o svijetu i o sebi.

Da se nadovežem (i zaključim), rekli ste da vi osobno imate tihu vjeru u književnost i njenu sporu, ali sigurnu sposobnost da mijenja ljude i svijet. Na koji način biste željeli da vaša književnost djeluje, kakav trag da kroz vrijeme utisne?

Voljela bih, to zvuči tako idealistično, ali tako je postavljeno pitanje pa ćemo se prepustiti idealizmu, da ljude prodrma i da ih nagovori da žive, samo tako – da žive, ne prema nekim uputama nego prema životu koji osjećaju u sebi. Da ih nekako učini pomalo skeptičnim prema „gotovim“ istinama koje im se nude od svud, u školi, na TV-u, ulici, crkvi, kući, i nije da nema istine ni dobra u tim podukama, ali često su one tu ne da bi čovjeka oplemenile i učinile istinitijim i više čovjekom, nego da bi ga izdresirale i učinile bliže poslušnoj životinji. U tom idealističkom zanosu voljela bih da im dotakne taj neki nevidljivi, unutarnji centar koji često u životu „zabetoniramo“ jer je to bolno i osjetljivo mjesto, ali tu živi naša mogućnost da dotaknemo i osjetimo druge, da primamo i dajemo ljubav, da budemo krhki i svjesni da je u toj svjesnosti snaga čovjeka da bude čovjekom.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.