Ponedjeljak
24.12.2012.

KRITIKA 164: Andrej Nikolaidis




Extra_large_delay2
A+ A-

Andrej Nikolaidis, Odlaganje. Parezija (Algoritam, 2012.)

ANGAŽOVANO ODLAGANJE

Skandal u čaršiji
Andrej Nikolaidis napisao je tekst o oružju pronađenom u dvorani Borik, neposredno prije nego što je u toj dvorani trebalo da govore Dodik i Tadić povodom godišnjice nastanka Republike Srpske. Kao i druge 'politički nekorektne' kolumne ovog autora, tako je i ova izazvala bijes desničara balkanskih, gnijev policajaca, onih koji slobodu govora (još ukoliko je taj govor zaista slobodan od njihovih nametnutih svjetonazora) doživljavaju kao najveću prijetnju sebi tj. svojim srećnim, nacionalno čistim državama – jer država to su oni!

Ovaj posljednji primjer neslobode pisaca, mislilaca, i ostalih kojima bi sloboda morala biti zagarantovana u našim 'liberalnim, demokratskim' društvima, poznat je užoj čaršiji, pod kojom podrazumijevam esnaf pisaca i spisateljica, kritičarki i kritičara, te djelatnika zaposlenih u srodnim i sličnim oblastima umjetnosti i humanističkih nauka; tako i široj čaršiji, tj. svim ostalim esnafima od poličkog do policijskog, odnosno svim zanatlijama kapitalističkog sistema, koji zarađuju na gluposti i zlu nacionalizma. Zato što je Nikolaidis svima prije poznat kao kolumnista, teško da je ijedna njegova knjiga čitana kao umjetnički tekst, bez opterećujuće ličnosti pisca, angažovanog intelektualca, koja poput kantervilskog duha pokušava da zaplaši pažljive čitaoce. On konstantno mijenja uloge pisca i angažovanog intelektualca, tako da nam i u romanima govori samo o svojoj angažovanoj bio(biblio)grafiji.

Tako se Nikolaidis poigrava sa očekivanjem čitateljki i čitalaca u romanu naslovljenom Odlaganje. Parezija, u romanu izdatom svega pola godine nakon opisanih nemilih događaja. O fenomenu parezije možete se detaljnije obavijestiti u kritici Mirnesa Sokolovića Razlaganje. Amnezija na sajtu sic!-a. Ja ću pak u ovom kratkom tekstu pisati o fenomenu odlaganja. Šta to sve pisac Nikolaidis odlaže u ovom romanu?

O uzorima-književnim prethodnicima i kako ih upoređivati sa nasljednicima
Prije samog teksta romana izdvojena su dva mota. U prvom je navedena rečenica Franca Kafke, a u drugom Tomasa Bernharda, Nikolaidisovog svakidašnjeg uzora sa kojim ga većina kritičara voli upoređivati, kao da je dovoljno za uporediti dva pisca to što mlađi voli da čita starijeg. To poređenje je argumentovano, koliko bi bilo i poređenje Andrića sa savremenim nastavljačima i poštovaocima njegovog djela na literarnoj sceni ex-Juge. Sjetimo li se ideja Harolda Bluma o anksioznosti od uticaja, onda bismo morali opreznije upoređivati pisce jer bi nam osnov za to upoređivanje bio da li su ovi nasljednici u stanju da 'utiču' na pretke, da li njihovi tekstovi uspijevaju da se oslobe dominantnog uticaja prethodnika. Britkost austrijskog kritičara pokušava da razvije ovdašnji Bernhard, no naš angažovani mislilac često posrće u demagogiju, zamorno pridikovanje i ponovno ponavljanje ranije ponavljanih argumenata. Prvo odlaganje je stoga odlaganje da se nadmaše uzori ili barem da se u tekstu nakon mota, a u kojem se pisac pozvao na autoritet prethodnika, to pozivanje i opravda kritički jasnim stavovima uobličenim u umjetnički usklađenu cjelinu.

O odlaganju oproštaja sa postmodernizmom; o odlaganju pričanja priče
Na početku romana pripovjedač nam govori o svojoj zamisli da napiše priču. Eto, već na prvoj stranici opet upadamo u postmodernistički 'diskurs', ponovo nam Nikolaidis piše o metatekstualnosti, kao da se već čitateljke i čitaoci nijesu zamorili od razotkrivanja mehanizama kako priča nastaje, o jadima književnika kako da napišu roman. Bilo bi lijepo kad bi nam neki autor konačno ispričao priču, kada bi nas opet ostavio u onom naivnom neznanju kako te priče nastaju. Naravno da svi mi znamo te mehanizme, naučili su nas i pisci prije postmodernizma, no možda bi ponovo mogli da vrate zavjesu kao graničnik između publike i 'scene'. Pripovjedač-pisac želi da napiše knjigu o svešteniku, da napiše dinamični triler o moralnom izboru sveštenika da spasi majku novcem koji mu je na samrti u tajnosti predao vjernik ili da ispuni posljednju želju tog vjernika i novac uloži u crkvu. Napetost povećavaju i epizode u kojima pisac odlazi na mjesta značajna za sveštenika, da bi pokušao da objasni sveštenikovu iznenadnu smrt. Jedno od njih je izdvojeno selo kod Skadarskog jezera, gdje je sveštenik pokušao da zaštiti staricu od smrti glađu zato što je bila optužena da je vještica. Tako pripovjedač-pisac postaje i detektiv. Iako je ovaj postupak déjà vu, ipak su se ovi dijelovi romana mogli dalje razviti, pa ako ne baš remek-djelo, imali su potencijal da nastanu zanatski dobro i čitljivo štivo. Ali, ova priča zauzima manje-više trećinu knjige, nedovršena je i nedovoljno razrađena.

Ona se tek usput pominje u svakom poglavlju; dok očekujemo da se dalje razvije prekida nas nametljivi pripovjedač, literarna verzija, fikcionalna tvorevina, čija sudbina je izgrađena po liku i djelu pisca Nikolaidisa iz vremena 'medijske hajke' protiv angažovanog, domaćeg Tomasa. Umjesto da piše roman, pisac se pretvara u angažovanog kolumnistu i priču prekida ličnim reminiscencijama o svojim mislima u toku skandala. Nikolaidis koristi pripovjedača da nam ponudi tumačenje kolumne koju je napisao o događajima u dvorani Borik, ali i svoje tumačenje kasnijih reakcija na taj svoj tekst.

Ipak, ne, ne! Kakav Nikolaidis, nije to on, to je lik, fikcija, pripovjedač govori o tim događajima, nemamo prava da miješamo fikciju i realnost, da napravimo grešku koje je i Aristotel bio svjestan kada je govorio o autonomiji umjetnosti. Čini se da je Nikolaidis iskoristio tu slobodu da o realnosti govori, ali da se ujedno i sakrije jer sve je to samo umjetnost, bezopasna i autonomna. Takav postupak je legitiman, i Šekspir se štitom umjetnosti branio od kritika, ali je onda osnovno pitanje u slučaju Nikolaidisovog romana (koji je i vremenski izašao neposredno poslije svih tih 'realnih' događaja), koliko je to umjetničko djelo, a koliko kolumna zanemarljive umjetničke vrijednosti i mislilačkih stavova podložnih kritici i daljim osporavanjima? Još jedno pitanje je moguće postaviti, a to je kolika je odgovornost, a kolika sloboda angažovanog pisca, kad je on već pristao da piše angažovani tekst te da se direktno umiješa u političke tokove? Ovo je kritika, te nema prostora za dalju elaboraciju ovog pitanja, ali ipak nužno je na to pitanje podsjetiti.

O nametanju SVOJE priče, o samosažaljenju pripovjedačevom, o romanu-zbirci-kolumni
Samo jedan glas čujemo u romanu, to je glas pisca razočaranog u odgovor javnosti na njegov pokušaj da piše istinu, pisca koji dobija podršku kolega, ali ne i šire javnosti, pisca koji nema drugog načina osim da napiše roman i nastavi da kritikuje društvo. To je priča jednog samosažaljivog pisca, onog što pripovijeda uvijek istu priču. Njegov problem je u tome što i kada pokuša da piše neku drugu priču, on ne uspijeva da se izbori sa vlastitom traumom, tako da poput ostalih regionalnih pisaca (M. Sokolović navodi Šehića npr.) pokušava da vaspita i/ili izliječi čitateljke i čitaoce. Roman koji je Nikolaidis napisao nije umjetnički dovršen, u stvari i nije roman već predstavlja nešto dužu kolumnu od onih koje najčešće piše. No, on je ipak uspio da opravda 'odlaganje' iz naslova – do kraja je odložio pisanje umjetničkog teksta, umjesto toga napisao je nezanimljivu, već poznatu priču o čaršijskom duhu u regiji, dao iste nedostatne i neoriginalne argumente protiv neonacizma i kapitalizma, s pozicije kritičara, demagoga, onog koji strada zbog istine poput starozavjetnih proroka. To poređenje ovog ateiste sa prorocima je opravdano stoga što on romantičarski uzdiže svoju patnju i kult žrtve na oltaru istine.

Nađa Bobičić

***

Nađa Bobičić (1988) diplomirala je i masterirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studentkinja je doktorskih studija književnosti na istom fakultetu. Objavljivala je književnu kritiku u okviru projekata Criticize this! i Alternativna književna tumačenja.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.