Čudnovati svijet reportaža o Interliberu
Pisati tekstove o Interliberu postaje sve čudnije iskustvo, baš kao i čitati tekstove o tom sajmu knjiga. Naime, posljednjih nekoliko godina tekstovi o najvećem hrvatskom sajmu knjiga postali su veoma neobični, gotovo da su se profilirali kao svojevrsni podžanr. Teško je igdje više pronaći tekst o Interliberu bez da zapravo čitate stilsku vježbu reportera koji nam donosi vijesti sa zagrebačkog sajma knjiga. Zašto je tome tako? Odgovor se nameće već nakon ulaska na prostor Zagrebačkog velesajma. Naime, na sajmu se ništa promijenilo nije posljednjih godina te se redovitom posjetitelju čini kao da je zakoračio u vlastito sjećanje ili da možda sanja. Iako, ovo posljednje sigurno ne, jer Interliber nikad i nikako nije bio ništa nalik kakvoj Sa(n)jam knjige u Zagrebu varijanti pulskog sajma knjiga. Najneobičnije od svega nije čak ni činjenica da dolaskom na sajam ulazite u nekakav vremenski vorteks, već da se ta omađijana atmosfera sajamskog déjà vua i autorsko nesnalaženje u dijagetičkim razinama prebacuje i na sam tekst. Novinari, reporteri i pisci sjede za svojim kompjuterima u 'press zoni' i počinju pisati tekstove o ovogodišnjem festivalskom izdanju da bi nakon samo nekoliko redaka stali i zagledali se u vlastite tekstove. A oni im se čine nekako poznati, kao da su ih već negdje pročitali. Čudan je to trenutak kad autori tekstova shvate da ovjekovječuju perpetuaciju, da čine besmrtnim i trajnim nešto što su već učinili besmrtnim i trajnim godinu ranije, ili dvije ili šest? Tragedija u shvaćanju da nesvjesno kopiraju sebe same.
Upravo to je razlog zašto su zadnjih godina tekstovi o Interliberu toliko neobični, zašto se pretvaraju u stilske poligone, gdje sve iskri od najrazličitijih jezičnih eksperimenata i gdje se i najveći mediokriteti među kulturnim novinarima pretvaraju, makar na jedan dan, u sjajne i maštovite stiliste s čitavim arsenalom dovitljivih formalnih i jezičnih eksperimenata.
Having said that…
Engleski jezik poznaje jednu sjajnu jezičnu formulaciju, (zapravo dvije), kojom se na neki način poništava sve što je prethodno rečeno. Taj sjajni turn of phrase glasi: … Having said that… Ili, jednako efektno: That being said… Hrvatski jezik ne poznaje tako efektne formulacije, pa tako mi bivamo osuđeni na otužni jezični vlakić - s druge strane – ili, još gore, na usprkos tome. Najbliže bi bilo reći Bez obzira na sve dosad rečeno, no to ipak nema efekt koji možemo stvoriti engleskom frazom.
Osoba koja želi kreirati neki iskaz tom frazom dobiva sjajan potencijal paradoksa, nešto što nije promaklo američkim komičarima koji se rado služe tom figurom (Larry David odmah pada na pamet). Možete tako reći posve besmislene stvari koje having said thatom naizgled dobivaju smisao. Npr. Ovogodišnji Interliber jedan je od najglupljih, najdosadnijih i najbesmislenijih kulturnih događaja u Hrvatskoj. Having said that, teško da možemo zamisliti kulturnu jesen u Zagrebu bez Interlibera, jer ipak je riječ o važnoj kulturnoj manifestaciji bez koje bi naša kultura bila mnogo siromašnija.
Having said that nikad nije toliko korišten u hrvatskoj kulturi, pogotovo među izdavačima i piscima, koliko u vrijeme Interlibera. Od izdavača koji sjede za svojim štandovima možete čuti najrazličitije stvari, no ono što neminovno slijedi u gotovo svakom razgovoru jest upravo taj having said that.
Na klasično novinarsko pitanje 'kako ide?' ili 'kakvo je ovo izdanje Interlibera u odnosu na prošla?' izdavači i urednici najčešće odgovaraju na isti način, iako se strategije ponešto razlikuju. Tako kod jednih izlaganje počinje žalopojkom o veoma lošoj prodaji, koja se nakon nekog vremena pretvara u žalopojku o stanju izdavaštva koja se nakon nekog vremena pretvara u žalopojku o stanju u kulturi i stanju u zemlji. No, nakon toga gotovo bez iznimke slijedi taj famozni having said that nakon kojeg izdavač kaže da se ipak nešto proda na tom vražjem sajmu i da se rupe nekako pokrpaju usprkos činjenici da im se štand nalazi na groznom mjestu i da je izlagačko mjesto puno preskupo. Drugi izdavači imaju obrnutu retoričku strategiju. Kreću s prilično optimističnim procjenama i ocjenama koje se nakon nekog vremena pomalo ispušu, da bi se nakon neminovnog jezičnog prevrata krenulo govoriti o činjenici da je riječ o prilično prožvakanoj kulturnoj formuli koja nema budućnosti. Međutim, na pitanje hoćete li i sljedeće godine podržati sajam i pojaviti se na njemu? izdavači vas začuđeno pogledaju i odgovore 'naravno'.
Utapanje u anonimnosti
Ono što je takođe prilično zanimljivo jest činjenica da velik broj izdavača i urednika, posebno onih malih i, oprostite na ovome smiješnom konstruktu, srednjih, na kraju razgovora redovito ubaci svojevrsan disklejmer, odnosno pozovu se na anonimnost: "najbolje da uopće ne upotrijebiš ovo što sam ti rekao, a ako već moraš iskoristiti to što sam ti rekao, nemoj spomenuti ime, samo reci izdavač". Ovo zaziranje od stajanja iza vlastitih riječi jest ono što je najčudnije u čitavoj priči, ako možemo u kontekstu Interlibera više koristiti ovu vrstu gradacije. Naime, činjenica je da je sve što izdavači imaju za reći već odavno rečeno, štoviše, da su upravo oni to odavno jasno i glasno, s vlastitim potpisom, kazali, i to na televiziji, radiju, internetskim portalima, novinama itd.
U istosti i nepromjenjivosti samog Interlibera, u kojem se tek djelomično mijenja kulisa zbog nekoliko novih naslova (uz rijetke izuzetke) koje izdavači objave od Interlibera do Inerlibera, utopili su se glasovi onih koji su Interliber stvorili - izdavači.
To što nitko više ne želi reći ništa javno možda samo govori o svijesti o uzaludnosti bilo kakvog javnog nastupa i o pomirivanju s činjenicom da će Interliber ostati ovakav kakav je i iduće godine, i one poslije nje, i one poslije. I na sve vijeke vjekova. Amen.
Neven Svilar
