'Volim Carvera jer mrzim sentimentalnost'

Razgovarali smo s makedonskom književnicom i sveučilišnom profesoricom Rumenom Bužarovskom, autoricom zbirki priča Osmica i Moj muž, te jednoj od deset autora s popisa New Voices of Europe.

***

U vašim kratkim pričama, kao uostalom kod svih dobrih pripovjednih tekstova, jednako je važno ono napisano, kao i ono što ostaje neizrečeno. Taj aspekt proze posebno je pretegnuo na stranu takozvane ekonomičnosti u američkoj tradiciji kratkih formi. Vaše kratke priče se u tom smislu čine bliske toj tradiciji gdje je, isprika na banalnosti, lapidarnost ključna strategija. Dolazi li vam to prirodno ili se pokadšto morate boriti s demonom brbljanja koji se voli utaboriti na ramenu pisca?

Mislim da je to kod svakog pisca različito. Mnogi tvrde da je kratka priča posebno teška forma upravo zbog toga. Nedavno sam na jednom festivalu razgovarala s autoricom koja uglavnom piše romane. Rekla je da joj je daleko najteže napisati kratku priču. S druge strane, nekima to ne dolazi toliko teško. Među ove druge spadam i ja, jer mi se upravo ta forma nameće kao posve prirodna. Teško je objasniti u čemu je konkretno stvar, no mislim da to svakako ima veze sa senzibilitetom autora. Sasvim je logično da će autoru koji voli upravo taj aspekt pogađanja u srž bez okolišanja odgovarati upravo kratka priča, i to ova vrsta kratke priče o kojoj govorimo. Zato pišem na način na koji pišem.

Postoje škole mišljenja prema kojima bi roman bio usporediv sa simfonijom i da bi, kako kompozitori do simfonija dolaze preko sonata ili etida, tako i prozni pisac morao prvo ovladati kraćim formama poput kratke priče, e da bi mogao prijeći na roman. Što mislite o tome?

To nije nužno jer ne vrijedi sve za svakoga, i ključno je što netko želi i što mu odgovara. To je uostalom vidljivo iz spomenutog primjera. Kako je nekima kratka priča najteža forma, tako se meni roman čini posebno teškom formom. Pritom ne mislim samo na pitanje vremena, vremena romana i realnog vremena - a samo za revidiranje napisanog je potrebno strahovito mnogo vremena – već i iznimne discipline. Dakle, opet se vraćamo na pitanje senzibiliteta, što odgovara kojoj vrsti autorske osobnosti i kvalitetama kao pisca. Ja bih, recimo, zaista voljela jednog dana napisati roman, ali nisam sigurna da će se to dogoditi. Smatram da je tu posebno važna moć kontrole i discipline.

Kratka priča je i predmet vašeg znanstvenog i akademskog interesa. Je li taj profesionalni aspekt odijeljen od vašeg autorskog djelovanja ili su u pitanju dvije strane iste medalje?

Meni je predavanje na fakultetu vrlo važno u tom smislu. Naime, čovjek je onda primoran obratiti pažnju i artikulirati stvari preko kojih bi inače vrlo brzo prešao kao 'normalan čitatelj'. Također, nastava sa studentima je korisna i njima i meni, jer i ja mnogo naučim na tim predavanjima.

A koliko književni festivali mogu biti korisni piscu izvan aspekta književne promocije? Koliko vam se čitanje tekstova drugima čini važnim za pisca?

To je usporedivo s nastavom, i čovjek zaista može naučiti mnogo toga na kvalitetnim festivalima. Također, i tu je važan senzibilitet autora, jer osim što se na festivalima, posebno na kvalitetnim festivalima poput FEKP-a, mogu čuti priče sjajnih pisaca, važno je i druženje s piscima i međusobno dijeljenje iskustava. To može imati izuzetno pozitivan utjecaj na samo pisanje jer kroz razgovore s drugim piscima, pogotovo ako imate prilike razgovarati s majstorima, možete pokupiti mnogo toga što vam može pomoći u vašem radu.

Ono što je karakteristično za vaše priče, a što je također usporedivo s najboljim piscima američke tradicije, jest izbjegavanje velikih riječi, gestualnog i sentimentalnosti bilo koje vrste. U kolikoj mjeri takve autorske osobine proizlaze iz lektire autora?

U mnogome su povezane, jer kad je riječ o autorskom senzibilitetu, on nije došao niotkuda. Kada govorimo, recimo, o ekonomičnosti u pisanju i izbjegavanju sentimentalnosti, treba reći da su u pitanju stvari koje su svakako međusobno isprepletene. A tu ogromnu ulogu imaju autori koje ste čitali i koji su utjecali na vas. Ja zaista oduvijek mrzim sentimentalnost, stoga nije nimalo čudno da su pisci poput Carvera, Cheevera ili Flannery O'Connor izvršili golemi utisak na mene. Teško je reći što je tu prvo došlo, autor ili pročitani autori. No, zaista je činjenica da ne volim lirske izljeve i nekakvu lažnu poetičnost, svakako ne onu forsiranu.

Za američku tradiciju posebno je karakterističan takozvani 'rad na tekstu' u kojem osim samog autora sudjeluje u znatnoj mjeri i urednik. Uostalom, Carver ne bi bio Carver da nije bilo njegovog urednika, znamenitog Gordona Lisha. Smatrate li nepostojanje te vrste tradicije zajedničkog autorsko-uredničkog rada u književnostima nekadašnjih jugoslavenskih republika velikim nedostatkom?

Da, to je svakako nedostatak. Čak sam stekla dojam da u Hrvatskoj u tom smislu i nije tako loša situacija, da zaista postoji suradnja na relaciji autor-urednik, svakako u mnogo većoj mjeri nego u Makedoniji. Zaista bih voljela da moj hrvatski urednik Kruno Lokotar dobro zna makedonski jer bih voljela raditi s njim direktno na tekstu.

Urednik zaista može jako puno pomoći piscu. U Makedoniji to uopće ne postoji, u Makedoniji je urednik tek osoba koja odabere tekst. Ako je riječ o stranoj književnosti, može pomoći malo u prijevodu uz pokoju malenu promjenu, i to je to. Tek tu i tamo bi se našla koja iznimka, poput Igora Isakovskog koji je nažalost preminuo, no drugi urednici nažalost ne rade na tekstu na taj način. I to je zaista velika šteta. 

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).