Dr. Ostojić: zajednički osjećaj apsurda

PITANJE

Gospodin doktor!

Ja sam Kostas, grčki slastičar sa rezidencija u Zagreb. Mnogo godina imao sam slatki štand kod nogometni stadion. Onda sam, umoran od huligani koji tuku noge po štandu, prošlu godinu otvorio slastičarna na jedan filozofijski institut. Da sam znao što me čeka, ostao bih na stadion!

Prvi mjesec dana dobro, kupci malo čudni i čupavi ali dobro. Onda počelo. Svi se žaliti na moje slastice! Ja provjerio hladnjak, sladoled i kolač krema, sve dobro a ovi se žale i hoće me zatvoriti. Ja mislim da ne vole Kostas od dana jedan jer ih podsjećam na velika grčka filozofska tradicija dok hrvatska filozofija ima samo šačica mrgudi koji se kupali na otok Korčula. Ali dobro. Ja popisao problemi filozofa i kojom filozofijom se bave a vi vidite je li problem Kostas ili je problem filozofija.

Prvi koji se žalio je dolazio jer čim kupi kuglica, sladoled mu se odmah otopi. Uzme kornet u ruku, a za minutu cijeli sladoled otopljen po njegova ruka! On voli Heraklit.

Drugi se žalio da mu se dno od kremšnita svaki put skroz raspadne čim ga takne vilicom. Probao drugi kolači, ista stvar. Taj proučava Derrida.

Jednome je pak ozbiljno nateknuo jezik kad je lizao sladoled. Doktorirao na Wittgenstein.

Jedan se pak žali da jede mousse i nikako da ga završi. Dobio pet kila u tjedan dana! Tema njegov rad je Camus.

Na kraju neka filozofkinja ima probavni problem i bol u crijevo od moj sladoled. Ona čita feminizam.

Da ne nabrajam još filozofi: demokritovac koji misli da su moji kolač praznina, platonovci kojem moj sladoled nije ni sjena 'Vinceku' itd. Jedini tko me brani je jedan što predaje Dawkins filozofija i on kaže da imam sladoled za bogove! Ostali kažu: katastrofa. Hoće me zatvoriti i hoće da ja platim njihovi bolnički trošak. Ima dobra hrvatska uzrečica: kako dane!

Filozofija se kroz stoljeće uvijek mijenja i zabrinjava ljude a sladoled je ostao uvijek isti, izvor veselja i radosti. Kako onda moj sladoled može štetiti ljudi? A filozofija ne? Ako vi kažete da zatvaram, zatvaram! Ali oboje znamo tko je kriv za ovaj slatki skandal.

ODGOVOR

Poštovani gospodine Kostas!

U vezi vašeg problema, moram odmah stati na vašu stranu. Jedan filozof Soren Kierkegaard, fini danski gospodin, postavio je lijepu dijagnozu: filozofski razum je, kaže on, bolest koja u svakom slučaju završava smrću. Stoga se može reći da od samog početka zapravo radite u zdravstvenoj ustanovi čiji pacijenti pate od velikih problema i stoga imaju drugačiji sklop od drugih ljudi.

U čemu je konkretno problem? Suvremeni filozofi pate od zajedničkog osjećaja apsurda, iznimnog nesklada između želje da se objasni svijet i činjenice da svijet nije posve objašnjiv. Budući da se filozofi nisu obrazovali u granama gdje bi mogli objasniti svijet i usput pomoći ljudima (kao što su neke grane medicine), razvili su melankolični osjećaj apsurda.

Kakve to veze ima sa sladoledom, pitate? Očito, izgubivši djetinju naivnost i energiju da se objasni svijet, filozofi su zapali u boležljivo stanje koje im priječi istinsko uživanje u slatkim produktima. Kako uživati u sladoledu od jagode u jednom apsurdnom svijetu? U takvom svijetu, i sam sladoled postaje apsurdan i mučan. Da onda ne spominjemo komplikacije kod proučavatelja pojedinih filozofa: heraklitovcu koji smatra da je vatra osnovna materija topi se sladoled, ljubitelju Derride kremšnita biva dekonstruirana, camusovac ne može dovršiti sizifovski posao jedenja moussea itd. Zbog takvih epistemoloških problema filozofa pri jedenju slastica, moja ordinacija postaje sve ispunjenija dolaskom toplijeg vremena!

Kako vi možete spasiti svoj biznis? Trebate ciljati na filozofe koji nemaju tih problema u jedenju slastica. Dawkinsovac vas već voli, a vi se držite svih onih filozofa koji imaju izgrađeni filozofski sustav objašnjenja svijeta. Marksisti, platonovci, hegelovci... to su sve filozofi koji su, po svom mišljenju, dobro objasnili bit svega i ne pate od osjećaja apsurda. Oni mirne duše uživaju u slatkim čarima.

Također, pronađite filozofe tijela i navabite ih sladoledom. Zastupnici Merleau–Pontyja govore kako se ljudski doživljaji trebaju vratiti s uma natrag na tijelo. Takvi filozofi vole fini, tjelesni užitak kakav im može priuštiti slastičarna.

Puno sreće u vođenju posla. Jednom kad budem u liječničkom posjetu institutu, svakako ću navratiti na kuglicu stracciatelle!

Dr. Ostojić
foto: ulterior epicure (flickr)