Poštovani čitatelji,
Obraća vam se doktor Ostojić. Prije nekoliko tjedana u ordinaciju je došlo neobično pismo. Bez adrese primatelja ili pošiljatelja, a u kuverti se nalazio tek prazan list papira. Moji duhoviti kolege sugerirali su da sam dobio nepismenog pacijenta, a razboriti kolege zaključili su da je jamačno riječ o pogrešci inače pouzdane gradske poštanske mreže. Međutim, na temelju iskustva i stručne literature, točno sam procijenio da je ovo pismo tek jedan simptom stanja u kojem se nalazi nepoznati pacijent koji treba moju pomoć.
Poznato je da prazan list predstavlja najveći strah pisaca. Manje je poznato da se radi i o velikom strahu liječnika koji iz tako oskudne građe i nepreglednog mnoštva mogućih interpretacija trebaju izvući jedno i pravilno tumačenje pacijentovog stanja. O tome, naposljetku, ovisi život te osobe! Naime, stručna literatura navodi tragičan primjer iz devetnaestostoljetnog Beča: pacijentica je posve zanijemila pred Goetheovim Patnjama mladog Werthera, a liječnik je brzopleto zaključio da se radi o strahu od Schillerovih Razbojnika. Propisao je krivu terapiju koja je uzrokovala zapletaj crijeva i, naposljetku, smrt pacijentice.
Radi li se u ovom slučaju o nijemoj zimogroznici pred hladnim vrhovima svjetske književnosti? Ili je moj/a pacijent/ica ostao/la bez riječi pred katastrofalnim romanom suvremene produkcije? Je li ovo osoba koja je otklizala niz stihove minimalističke poezije i došla do izraza bez riječi? Ili je riječ o čitateljskom iskustvu koje, nakon prolaska kroz sveobuhvatni realistički roman, naprosto nema više što dodati? Da bismo saznali odgovor, trebalo nam je nešto više podataka.
Pomnim pregledom vrhunskih snimki sigurnosnih kamera u zgradi, pouzdano smo utvrdili da je pismo ubacio muškarac u tridesetim godinama koji nosi dug, crni kaput, tanke i iznošene blijedo crne hlače te smeđe cipele bez tragova laka i s mogućom rupom u području pete (kamera ipak nije toliko precizna). Brada na licu ukazuje na činjenicu da se pacijent nije obrijao desetak dana, crn trag ispod uha upućuje i na druge higijenske probleme (ili se ipak radi o neprecizno snimljenom vizualnom detalju), a tragovi tinte i krvi na prstima pokazuju da se osoba u više navrata bjesomučno koristila naliv perom. Sve indicije upućuju da se radi o mladom, predanom piscu neispunjenih ambicija.
Međutim, u našem društvu živi oko 96.000 ambicioznih i nezadovoljnih pisaca. Što je ponukalo baš ovog da posve izgubi glas i zatraži pomoć literoterapeuta? Nakon što smo uz pomoć uvijek ažurne i minuciozne gradske policije dobili tajne podatke o identitetu i svakodnevnom ponašanju našeg pacijenta, ustanovili smo da je pacijent pročitao strip
How I Make Comics autorice
Gabrielle Bell (koji možete, na vlastitu odgovornost, pročitati
ovdje).
Bell u svom kratkom stripu pokazuje kako poteškoće u kreativnom procesu neizbježno vode do teških egzistencijalističkih pitanja kroz koja autorica shvaća da je sama i bespomoćna u besmislenom univerzumu. Međutim, dok je Bell iz navedene teze uspjela barem izvući strip s komičnom poantom, naš nesretni čitatelj dobio je tek neugodno čitateljsko iskustvo i ostao je sam, suočen sa svojom spisateljskom nemoći. Klasičan slučaj: pisac je svojim djelom zbacio nesreću sa sebe na čitatelja. Uz to, u ovom je slučaju mladi pisac pretvoren u pukog, nesretnog čitatelja.
Kako spasiti pisca od bolesti ekskluzivnog čitateljskog statusa? Kako mu vratiti vjeru u spisateljski poziv koja čini okosnicu njegovog psihofizičkog zdravlja? Država je prije nekoliko godina pokrenula `harm reduction` strategiju: javnim sredstvima potiču se objavljivanje debitantskih djela i književna kritika. Premda bi bilo najbolje potaknuti mlade autore da se ostave pisanja i prime kakvog humanitarnog rada, u ovom slučaju ipak je manje zlo vratiti ih pisanju nego ih ostaviti u stanju potpunog muka.
Nakon što smo pronašli kratke priče ovog autora, uvrstili smo ih u antologiju zajedno s djelima sličnih pacijenata, izdavač je ubrzo objavio knjigu, a kritičar je napisao ohrabrujuću kritiku knjige. Na rezultate terapije nije trebalo dugo čekati. Već nakon nekoliko dana, u ordinaciju je došla potpisana, stilski obilježena zahvalnica našeg pisca, ujedno i bivšeg pacijenta. Premda mu je ovaj književni uspjeh podignuo moral i izliječio teško stanje, naš pacijent znao je prepoznati da je upravo medicina naposljetku spasila njegov spisateljski i biološki život.
