Ništa se ne opire noći

Prelijepa majka autorice Delphine de Vigan senzibilna je i samozatajna osoba. Delphine bi željela o majci saznati nešto više. Tko je i kakva je bila ta osoba koju je jednog dana pronašla mrtvu? De Vigan se intenzivno bavi odnosima u obitelji iz koje potječe i u kojoj je bilo mnoštvo djece i rođaka. Njezina majka Lucile bila je jedna od starijih sestara u obitelji s mnogo sestara i braće. U knjizi upoznajemo glasan, živahan i neobično intenzivan obiteljski život.  Svake godine u obitelj pristiže novo dijete pa Lucille i ne može zamisliti da bi majčina plodnost jednog dana mogla prestati. Obiteljsku svakodnevicu obilježavaju vesela druženja i živahan suživot. Tragična smrt mlađeg brata koji se utapa u bunaru baca prvu sjenu smrti i očaja na Lucilin život.

Ono što autoricu tjera da se intenzivnije bavi životom svoje majke veo je tajne koji ju obavija. Tako tek u drugom dijelu romana autorica prelazi u ich-formu kako bi dokumentirala svoju povezanost s obiteljskim klanom. Priča koju autorica naposljetku ispripovijeda je psihogram jedne obitelji u kojoj je bilo svega: ljepote, živosti, životnosti, incestuoznih elemenata, zajedništva, nesreće i mnogočega drugoga, što spada u život jedne velike obitelji.

Autorica postupno uviđa da savršena slika vanjskog obiteljskog života ne odgovara biti te obitelji. Slobodan i otvoren odgoj imponira autorici. No tek poslije primijetit će koje zamke krije takva vrst odgoja. Sjećanja na majku Lucile, koja je vrlo rano postala majkom, prožeta su strahom za majčino duševno zdravlje. Lucile je bila krhka karaktera, imala je mnogo ljubavnika i prolazila je kroz manično-depresivne faze. Naposljetku je završila na psihijatriji  i patila od unutarnje podijeljenosti (bipolarnosti) koju je njezina okolina itekako osjećala. Kćeri su povremeno bile kod oca, a povremeno kod majke.

O psihičkoj labilnosti svoje majke Delphine de Vigan razmišlja u snažnim slikama. U njima do izražaja dolazi njezino nemirno i zastrašujuće djetinjstvo. Toj lijepoj, zanimljivoj i oprečnim emocijama izmučenoj ženi autorica podiže potresni spomenik. Unatoč mučnim iskustvima koja je imala sa svojom majkom autorica i njezine sestre cijelo vrijeme na nedokučiv način traže put do nje koji nikako ne mogu naći. Od tih je pokušaja ostala jedino naklonost koja do izražaja dolazi tek kad majka umire.

'Delphine de Vigan pripovijeda priču svoje majke – i pritom piše veliku književnost.'
(Martina Meister, Literaturen)

'Ništa se ne opire noći je knjiga koja vas, dok je čitate, sve više očarava. Likove koji se pojavljuju u knjizi autorica je uspjela prikazati u njihovoj proturječnosti: i kao dobre i kao loše, pune nade i uništene. Divna knjiga koja nikoga ne štedi i koja istodobno slavi i dekonstruira mit obitelji.'
(Johanna Adorján, Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung)

'Nadasve dirljiva knjiga o jednoj zanimljivoj obitelji i neobičnoj ženi koja neprestano iznova smaže snage za dalje i naposljetku umire onako kako je to uvijek željela: puna života.'
(Luzerner Rundschau)

'Oporo pismo, bez kićenosti, odgovara na pitanje koje nas sve opsjeda: otkuda dolazimo i što sami prenosimo? Potresno.'
(Paris Match)

Malo-pomalo, kako autorica napreduje kroz mutne vode tog dubokog i gotovo paralizirajućeg romana, ocrtava se dugi put pisanja, prepun sumnji, oklijevanja i narativnih lutanja.
Le Monde des livres

'Trebalo je imati hrabrosti upustiti se u temu koju su već 'potrošili' najveći pisci: knjigu o svojoj majci. Ipak, to je roman koji intrigira, hipnotizira i potresa.'
(Le Figaro litteraire)