Thomas Pynchon

... i zatrpat će vas gomila internetskih stranica posvećenih njegovu liku i djelu, stranica koje uredno održavaju i ažuriraju brojni 'Pynchoniti', njegovi vjerni obožavatelji i sljedbenici. Svašta se tu može vidjeti. Primjerice, stranica posvećena Pynchonovoj opsesiji fizikom, koja znatiželjnike upoznaje s pojmom 'entropije' i imaginarnom napravicom nazvanom 'Maxwellov demon', ključnom za razumijevanje Pynchonova romana Dražba predmeta 49 (Crying of a Lot 49). Posebno su zanimljivi brojni memoari (u pravilu rastegnuti na desetke stranica) privilegiranih duša koje su Pynchona upoznale glavom i bradom, uputile mu koju riječ ili čak s njime podijelile joint, a danas žive od virtualnog recikliranja uspomena, u jalovoj nadi da će iz kratkog susreta s književnom legendom iščeprkati koju mrvu slave.

Kult stvoren oko Pynchonove osobe podjednako je rezultat piščeva zastrašujućeg talenta i tajanstvene izmaglice što obavija njegov privatni život, pretvarajući njegove čitatelje i kritičare u detektive doživotno progonjene pitanjima kao što su: "Tko je zapravo Pynchon? Gdje živi? Postoji li uopće?”. Granice između stvarnosti i fikcije porozne su, pa misterioznost i 'nedokučivost' Pynchonovih romana, sa svim njihovim paralelnim svjetovima, teorijama zavjere i sveprisutnom paranojom postaje prizma kroz koju Pynchoniti doživljavaju i tumače stvarni život svoga omiljenog pisca. Tako neki sasvim ozbiljno tvrde da je Pynchon zapravo J. D. Salinger, drugi nas uvjeravaju kako je riječ o nekolicini autora koji pišu pod istim pseudonimom, a oni s najbujnijom maštom proširili su glasinu kako je Pynchon ni manje ni više nego tajanstveni Unabomber.

Sve to ne čudi ako znamo da je od 1960-ih Pynchonovo prebivalište nepoznanica. Njegova posljednja poznata fotografija snimljena je u dalekim 1950-ima. Slika crnomanjastog muškarca s prenaglašenim prednjim zubima (pritom 'prenaglašenima' valja shvatiti kao eufemizam) potaknula je glasine kako Pynchon izbjegava medije jer na svakoj fotografiji nalikuje ljudskoj verziji Zekoslava Mrkve. Prije desetak godina CNN-ove kamere snimile su ga kako šeta Manhattanom, ali on je uspio spriječiti objavljivanje snimke uz riječi: "Bit ću sasvim jasan. Ne želim da me se fotografira”.

Thomas Ruggles Pynchon Jr. rođen je predratne 1937. u Long Islandu. Nakon dvije godine studija fizike na sveučilištu Cornell odlazi u američku ratnu mornaricu, da bi se potom vratio na Cornell, ovog puta kao student književnosti. Na faksu je revno pohađao predavanja velikog Nabokova (koji se Pynchona nije sjećao, što mu ovaj pak nije zamjerio već je u Crying of a Lot 49 uvrstio nekoliko aluzija na Lolitu). Nakon završenog studija zapošljava se u Boeingu u Seattleu, a opisi ove korporacije prisutni su u njegovu prvom romanu V. (1963) koji je zaklada William Faulkner proglasila najboljim debitantskim romanom godine.

Godine 1966. Pynchon objavljuje danas kultni kratki roman Crying of a Lot 49 (sam autor kaže da je riječ zapravo o kratkoj priči s "hormonalnim poremećajem"), a sedam godina poslije na svijet dolazi Gravity’s Rainbow, kamen-temeljac američkog postmodernizma; knjiga koju zbog složene strukture i autorove erudicije često uspoređuju s Joyceovim Uliksom. Gravity’s Rainbow, čija se radnja odvija u Europi neposredno nakon drugog svjetskog rata, ima 400 likova i više narativnih linija, te se, između ostaloga, dotiče bihavioralne psihologije, teorija zavjere, matematike, raketne tehnologije, filozofije, a aludira i na opskurne likove pop-kulture iz ratnih godina. Za Gravity's Rainbow Pynchon je dobio nagradu National Book Award for Fiction, koju nije preuzeo, a zanimljivo je da su isto djelo selektori Pulitzerove nagrade odbacili kao 'nečitljivo' i 'opsceno'. O trajnom kulturalnom utjecaju ovog romana svjedoči i činjenica da je 2006. njujorški umjetnik Zak Smith objavio seriju od 760 crteža nazvanu "Jedna slika za svaku stranicu Pynchonova romana 'Gravity’s Rainbow'", a suvremeni britanski bend Klaxons po knjizi je nazvao svoj debitantski singl.

Pynchonov sljedeći roman Vineland (1990), koji govori o američkom društvu 1980-ih godina kritičari su dočekali na nož, ali zato nisu štedjeli riječi hvale za djelo Mason and Dixon (1997), epsku postmodernu sagu o suradnji astronoma Charlesa Masona i geodeta Jeremiaha Dixona, koja je, u pravoj pynchonovskoj maniri, protkana raspravama o životu poslije smrti, kolonijalizmom, paralelnim povijestima, robotikom, feng shui-jem te mnoštvom drugih tema.

Nakon dugog iščekivanja, krajem 2006. godine objavljen je dosad najdulji Pynchonov roman Against the Day, o kojem je kritičar 'New Yorkera' Louis Menand napisao sljedeće: "Tekst nadilazi našu sposobnost da sve zadržimo u glavama, da ga odjedanput apsorbiramo. Previše se toga zbiva između prevelikog broja likova na prevelikom broju lokacija. Sve je to (…) sigurno bilo dio namjere, simulacija dezorijentirane preopterećenosti moderne kulture". Uz svoje epske romane, Pynchon će ostati zapamćen i po zbirci kratkih priča Slow Learner, esejima, novinskim člancima, predgovorima knjiga i osvrtima na sve i svašta.

Lista autora koji su utjecali na Pynchona (ili se vjeruje da su na njega utjecali) pozamašna je i vrlo šarolika. Najčešće ga uspoređuju s velikanima američke postratne književnosti poput Don DeLilla i Josepha Hellera, dok on sam u više navrata spominje vlastitu očaranost generacijom bitnika, napose Jackom Kerouacom. Jedno je sigurno: zbog svoje nevjerojatne erudicije, te narativne složenosti i intertekstualnosti svojih tekstova, Pynchon predstavlja tvrd književni orah. S vremenom je postao pravi fetiš za studente komparativne književnosti te sine qua non u svim lektirama iz postmodernizma. Njegova djela vrve aluzijama i referencama iz iznimno širokog spektra tema prirodnih i društvenih znanosti, politike i umjetnosti; puna su anakronizama, začudnog humora, poigravanja riječima, neobičnih imena, postmodernističkog zamagljivanja granice između tema 'visoke' i popularne kulture. Pynchonovi romani odražavaju njegovu fascinaciju popularnom glazbom (posebice jazzom), interes za opskurne povijesne teme i događaje, kao i sklonost učestalom spominjanju špijuna, tajnih organizacija i teorija urote, zbog čega je stekao reputaciju dežurnog paranoika.

Ne smijemo zaboraviti spomenuti da se Pynchon već desetljećima spominje kao kandidat za Nobelovu nagradu. Kao novopečeni 'Pynchonit', autor ovog teksta smatra kako je krajnje vrijeme da mu ista bude uručena – ako ni zbog čega drugoga, a ono da vidimo tko će se pojaviti na dodjeli nagrade: J.D. Salinger, Unabomber, pogrbljeni starac s ogromnim prednjim zubima ili pak apsolutno nitko. Ovo posljednje definitivno bi bilo najviše u Pynchonovu stilu, a njegovim bi obožavateljima dalo poticaj za nastavak najuzbudljivije književno-detektivske igre našeg doba, u kojoj se više ne zna što je zbilja, a što fikcija. Pynchon i njegova sljedba znaju da je to ionako relativno.

11.10.2007.