Page arrow

Zašto baš kratka priča?

Large novo za fotku

Olga Tokarczuk i Etgar Keret, Wikipedia Commons. 

Četvrtak
09.06.2022.

Zašto baš kratka priča, pitamo se u naslovu, što je tako privlačno u njezinom prikazu isječka svakodnevice, tako uzbudljivo u njezinim likovima, u zamahu nekoliko odlomaka koji se mogu neprestano iznova čitati?

O navedenim temama možete i sami razmišljati, ali poželite li društvo, idealne sugovornike možete potražiti danas u Booksi, kada će se u okviru Festivala europske kratke priče održati razgovor I šta ćemo sad? s početkom u 18 sati. Mlade autorice Lucija ButkovićMarija KatalinićLuca Kozina i Marina Negotić s moderatoricom i pjesnikinjom Larom Mitraković otkrit će kako dolaze do čitatelja, što ih inspirira i vuče naprijed, kada stignu pisati, kao i mnoge druge tajne zdravog odnosa prema književnosti.

Budući da ćemo imati priliku čuti autorice na početku profesionalne spisateljske karijere, iako u različitim fazama, nas je zanimalo kako o izazovu kratke priče razmišljaju autorice i autori s podosta pretrčanih spisateljskih milja u nogama, oni koji uživaju dugogodišnju naklonost kritike i publike, što im je u kratkoći priče privlačno i znači li kratka priča nužno i pripremu za roman.

Majstorica kratke priče Olga Tokarczuk jedna je od najcjenjenijih suvremenih književnica kojoj ne treba posebno predstavljanje, znamo li da u svom životopisu bilježi Nobelovu nagradu za književnost za "narativnu imaginaciju koja s enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života". Kratku priču promatra kao "naglo prosvjećenje, uvid, udarac, dok roman služi tome da nas uvede u trans. Poanta kratke priče mora biti snažno i inteligentno utkana te mora čitatelju ostaviti osjećaj nemira i nelagode. To je vrlo zahtjevna književna forma. Kratku priču se često kvari time što se u toj kategoriji zapravo tiskaju dijelovi proze".

Etgar Keret jedan je od najboljih suvremenih kratkopričaša i najvažnijih izraelskih pisaca. Ako dosad niste čitali njegove zbirke priča 8% ni od čegaIznenada netko pokuca i Kvar na rubu galaksije, nadoknadite propust čitanjem ovog intervjua i paralelno rezervirajte u knjižnici barem jednu od ovih zbirki. 

Za njega je pisanje priča prostor potpune slobode: "Ne uspijevam uvijek, ali kada napišem priču ne postoji ništa lakše od toga. Ako me pitate je li mi lakše napraviti kajganu ili napisati priču, uvijek ću reći napisati priču. Kada pišem priču, osjećam istovremeno potpunu pasivnost jer priča dolazi k meni, te potpunu opuštenost, u smislu da znam da moja priča ne može napraviti ništa loše – ona neće izazvati rupu u ozonskom sloju, niti naškoditi ikome. Upravo to me sprječava da napišem roman, ne jer ga ne mogu napisati, već zato što ne želim izgubiti taj osjećaj i odnos prema pisanju, za mene ono tek tada ima smisla. Pisanje samo za mene je puno veći dar nego biti objavljivan ili uspješan pisac, ono je za mene način da se nosim sa stvarnošću i bez toga ne znam kako bih postojao."

Rumena Bužarovska na regionalnom književnom nebu zasjala je sa zbirkama priča Osmica i Moj muž. Nama je prišapnula ponešto o tome koliko se i po čemu pisanje priče razlikuje od romana, koliko je bitna ekonomičnost, a što bi trebalo ostati neizrečeno:

"Mislim da je to kod svakog pisca različito. Mnogi tvrde da je kratka priča posebno teška forma upravo zbog toga. Nedavno sam na jednom festivalu razgovarala s autoricom koja uglavnom piše romane. Rekla je da joj je daleko najteže napisati kratku priču. S druge strane, nekima to ne dolazi toliko teško. Među ove druge spadam i ja, jer mi se upravo ta forma nameće kao posve prirodna. Teško je objasniti u čemu je konkretno stvar, no mislim da to svakako ima veze sa senzibilitetom autora. Sasvim je logično da će autoru koji voli upravo taj aspekt pogađanja u srž bez okolišanja odgovarati upravo kratka priča, i to ova vrsta kratke priče o kojoj govorimo. Zato pišem na način na koji pišem."

Teško je objasniti u čemu je konkretno stvar, no mislim da to svakako ima veze sa senzibilitetom autora. Sasvim je logično da će autoru koji voli upravo taj aspekt pogađanja u srž bez okolišanja odgovarati upravo kratka priča, i to ova vrsta kratke priče o kojoj govorimo. Zato pišem na način na koji pišem.

Nastavljamo u revijalnom tonu s autorima koji u pisanju kratkih priča nose crni pojas. Kratke priče Jan Carson pune su začudnosti i iščašenog humora, ali u njima je uvijek neposredna i iskreno bolna emocija. Zanimanje za kratku formu pripisuje svojoj osobnosti: "Mislim da je moj temperament jako pogodan za ovaj tip koncepta. To što se dosad nisam susretala s prostornim ograničenjem zapravo samo znači da ga dosad nisam fizički percipirala. No ono je uvijek ovdje, jer ako pišete kratku priču, vi znate da pišete kratku priču. Osim, dakako, u izuzetnim situacijama, kada se stvari preobraze u nešto drugo. Također, moram reći da jasno određeno ograničenje može imati potpuno oslobađajući učinak. Točno znate što morate učiniti i ne možete si dopustiti neke stvari koje biste si inače dopuštali. To vodi prema nekoj vrsti pozitivne redukcije i ekonomičnosti."

Za kraj bismo izdvojili nekoliko riječi poznatog urednika i pisca Romana Simića koji će vas na najbolji mogući način pozvati na čitanje kratkih priča, kao i na današnje druženje: 

"Cijeli svijet koji stane u tih nekoliko stranica, i toliko različitih načina da ga se u njih smjesti. To je kao trik, ili čarolija - jer ima tu i jednog i drugog – a može te odvesti bilo gdje. Možda je zato volim čitati (i pisati i slušati/čitati druge kada to rade). Ali možda je suvišno pokušati objasniti razloge zbog kojih volite; ako ljubav traje, jedan dio uvijek će ostati neizrečen, i baš tu se za mene smjestila priča. Zato ne pitajte, nego dođite, slušajte i čitajte." 

Nemamo što dodati, vidimo se u 18 sati u Booksi!

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu