Krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća objavljena je knjiga Tajni život biljaka Petera Thompkinsa i Christophera Birda u kojoj se iznosi za to vrijeme smjela teza da biljke reagiraju na zvukove, riječi i namjere ljudi iako nemaju nervni sustav. Te sam se knjige nedavno sjetila razmišljajući o tome kako nazvati niz od tri razgovora koja će uslijediti u Booksi. Bit će to razgovori s prevoditeljicama i prevoditeljima o knjigama koje su preveli i koje vole, a o kojima se malo pisalo i govorilo. U pitanju je, dakle, projekt, a jezikom projektnih prijedloga: namjera i cilj ovog projekta jest ostvariti s prevoditeljicama i prevoditeljima demokratski dijalog o dobrim knjigama koji će u ciljnoj grupi izazvati želju da iste knjige pročita (ako već nije) te da na taj način obogati duh i poboljša kvalitetu utroška slobodnog vremena.
Pokazalo se putem da prevoditeljica nije nimalo lako izabrati o kojim bi prijevodima željeli govoriti jer tih koji su na neki način zaobiđeni ima puno, gotovo cijele police. Ispostavilo se da postoji i nešto poput tajnog života knjiga i to onih koje se lako mogu naći u knjižarama i knjižnicama. No postale su pomalo nalik biljkama, reagiraju na podražaje u tišini, postoje neprimjetno, prirodno stopljene s okolišem i žive svoj tajni život dok ih netko ne primijeti. Potragu za takvim knjigama olakšalo bi, naravno, više priloga o knjigama u medijima ili specijalizirani književni mjesečnik namijenjen običnim čitateljima.
Za dobar prijevod neophodno je da prevoditelj/ica dobro poznaje najmanje dva jezika i dvije kulture. Književno prevođenje, međutim, uz to traži i osjećaj za riječ, stil i autorski glas te vrlo zahtjevno umijeće da prevoditeljev ulog u prevedeni tekst ostane nevidljiv. Prevoditeljice i prevoditelji koji to znaju i mogu odreda su i izuzetni čitatelji, oni pravi borgesovski čitatelji kojima ne promiče niti jedan detalj, niti jedna od unutarnjih veza koja se uspostavljaju unutar teksta i između tekstova. Posao kojim se bave je težak, jedan od onih koje s pravom nazivamo krvavim, i koji uza sve traži i radnu disciplinu, čelične živce, strpljivost i tijelo koje će izdržati sate i dane provedene pred ekranom. Za taj posao rijetkokad su adekvatno plaćeni, a u našoj zemlji plaćeni su sramotno malo. Dodajmo da će hvalu za dobro obavljen posao najprije zaslužiti autor/ica prevedenog teksta, što je u redu, a ime prevoditelja ili prevoditeljice u boljem će se slučaju tek spomenuti, što nikako nije u redu.
Zašto se, onda, ljudi koji imaju sva potrebna znanja i talente uopće bave književnim prevođenjem? Svatko ima svoje razloge, naravno, no ne bih rekla da je u pitanju mazohizam i nadam se da ćemo razgovarajući o knjigama čuti ponešto i o tome što ih motivira da se posvete književnom prevođenju.
Poneka riječ i o skrivenim namjerama: nadam se da će razgovori koji slijede biti i nagovor na čitanje autora o kojima će biti riječi. S obzirom na to da očekujemo masovno okupljanje rodbine i prijatelja u Booksi htjela bih unaprijed reći kako je sasvim sigurno da će se nakon vatrenih preporuka s pozornice poneki nagovoreni čitatelj iskreno razočarati u preporučenu literaturu. I to je sasvim u redu, skoro pa i poželjno. Jer čitanje je i užitak i utjeha i eskapizam i strast i predanost i izgubljenost i iritacija i razočarenje i zabava i uzaludnost i prosvijetljenje i strah i tuga i nada i veselje i smijeh i podsmijeh i prepoznavanje i bolno suočavanje s vlastitom smrtnošću… i upravo mu je u toj različitosti smisao i ljepota.
Dušanka Profeta
PROGRAM (prva dva razgovora):
13.10. 2009. u 20h
S Vlatkom Valentić i Dinkom Telećanom razgovaramo o pričama Katherine Mansfield, o Waldenu Henryja Davida Thoreaua i o Gouldovoj knjizi riba Richarda Flanagana
27.10. 2009. u 20h
S Vandom Mikšić razgovaramo o Zazie u metrou Raymonda Queneaua, Srcoderu Borisa Viana i Američkim predavanjima Itala Calvina
