Prije nekoliko mjeseci obilježeno je dvjesto godina od rođenja jednog od najvećih genija njemačke romantičarske glazbe, Roberta Schumanna. U tom kontekstu dosta se pisalo o genijalnom autoru, a jedan od zanimljivijih tekstova bavio se i utjecajem duševne bolesti na Schumannov skladateljski opus. Nažalost, Schumannova anamneza nije sačuvana, no sačuvani su brojni dokumenti koji govore o njegovoj bolesti. Prve slušne halucinacije imao je kao osamnaestogodišnjak, a deset godina kasnije ne može prestati čuti uznemirujuću glazbu koja ga proganja, a o čemu piše i u svome dnevniku. No, ono što je bitno za Schumanna jest to da i za vrijeme javljanja duševne bolesti (primjerice napadi godine 1844.) ne prestaje stvarati veličanstvene partiture.
Oduvijek je bilo rašireno mišljenje kako je ludilo jedan od ključnih sastojaka velike umjetnosti. Ovakvo shvaćanje umjetnosti djelomično proizlazi iz malograđanskog pogleda na umjetnike i umjetnost kao na nešto ludo i izvan kolosijeka normalnosti, djelomično iz književne mode poput trenda rastrojstva osjetila koje je postalo opće mjesto u nekim epohama, poput razdoblja romantičarske melankolije ili utjecaja Baudelairea i Rimbauda (Nabokov bi rekao Rimbaudelairea), a djelomično ima i utemeljenja u stvarnosti.
Mistifikacija ludila u nekim je periodima naše historije došla do takvog nivoa da su umjetnici počeli glumatati ludilo i tamo gdje ga, prema njihovom mišljenju, nije bilo u dovoljnoj mjeri. Jedan od perioda gdje je produkcija ludila posebno uzela maha svakako je razdoblje historijske moderne, odnosno na kraju 19. i na početku 20. stoljeća. Međutim, period je to u kojem je zaista bilo više poremećenih genija bilo u književnosti (Georg Trakl, ili kod nas Vladimir Vidrić) bilo u slikarstvu (Van Gogh). Bezbroj je banalnih stranica posvećeno ludilu u umjetnosti, a često takve stranice dolaze iz neočekivanog smjera. Evo što je Miroslav Krleža imao reći o ludilu i umjetnosti u inače vrhunskom tekstu Podravski motivi: "Još je Van Gogh slikarski uvijek najljeviji, premda je bio lud, a ne treba smetnuti s uma da je natpolovična većina evropskih genija bila nastrana i luckasta, a znanost nas po najsvjetlijim primjerima uči da su mnogi evropski umjetnički mozgovi bili opterećeni ludilom i kriminalom." Krleža nije nabrajao imena, a zaista je mogao nabrojiti mnoge koji su bili 'opterećeni ludilom i kriminalom'.
Upravo negdje u vrijeme kada je pisao ove stranice kriminalnim rabotama bavio se Jean Genet čija će stota obljetnica rođenja biti narednog mjeseca. Mogao je spomenuti i genijalnog francuskog pjesnika Françoisa Villona, ali i Caravaggia. Lista je beskonačna i proizvoljno se mogu navesti brojna imena pisaca, od Friedricha Nietzschea, Guy de Maupassanta, Baudelairea, Dostojevskog, Gérarda de Nervala, Torquata Tassa, Friedricha Hölderlina, Strindberga, Williama Blakea, Schopenhauera, Leopardija, E.T.A. Hoffmanna, Alfreda de Musseta, Poea, Antonina Artauda...
Bilo je i mnogo onih književnika koji su smatrali da je kapljica ludila nužna u stvaranju tajanstvene koprene oko života koju neki nazivaju umjetnost, da se poslužimo fin de siècle diskursom. Među takve je, barem je tako tvrdio Antun Branko Šimić, spadao Ulderiko Donadini. U sjajnom tekstu o Donadiniju, odnosno, posredno, o fenomenu ludila u umjetnosti, A.B. Šimić piše o silnom trudu kojeg je Donadini ulagao kako bi se prikazao mentalno nestabilnim, nešto što možda i nije bilo potrebno raditi budući da se klica realnog ludila već polako razbuđivala u ovoj čudnovatoj osobi naše književnosti moderne. Kao svojevrsna paradigma u tom smislu može poslužiti primjer Dostojevskog, umjetnika kojem se Donadini neizmjerno divio, i to ne samo zato što je riječ o jednom od najvećih umjetnika koje je dala naša životinjska vrsta, već i zato što je veliki Rus u sebi nosio duševnu bolest. No, ono što je A.B. Šimić odlično primijetio, a što Donadini nikako nije bio u stanju, jest činjenica da je Dostojevski autor genijalnih romana USPRKOS tome što je duševno bolestan, a ne BAŠ ZBOG TOGA. Ludilo u književnosti zaista jest specifičan fenomen. I odista je činjenica kako je kroz čitavu povijest ludilo trčkaralo ruku pod ruku s književnosti, baš poput dvoje 7-godišnjaka na školskom igralištu koji poskakuju poput Thompsonovih gazela i cikuću u kaleidoskopskom uraganu dječje ekstaze.
Povezanost mentalnih oboljenja i umjetničkog stvaranja često je bila u centru istraživanja znanstvenika. Prije dvadeset godina izašla je jedna od rijetkih domaćih studija o ovom problemu, iz pera liječnika-psihijatra dr. Dražena Neimarevića koji je povezao vlastiti interes za književnost, likovnu umjetnost i glazbu sa svojom profesijom. Rezultat ovog istraživanja bila je knjiga Umjetnici tamnoga sjaja u kojoj je Neimarević u tri velike cjeline (Organske psihoze i umjetničko stvaranje, Endogene psihoze i umjetničko stvaranje i Alkoholizam i umjetničko stvaranje) obradio čitav niz umjetnika i njihove bolesti. Neimarević u ovom djelu, koje svakako ima i svojih nedostataka, prije svega u nedovoljno strogoj metodološkoj obradi koja često dovodi do arbitrarnosti, ukazuje na važnu činjenicu kako su neki umjetnici imali sreću stvarati nalazeći se pod povoljnim utjecajem bolesti (tzv. preparalitička hiperprodukcija) dok neki umjetnici nisu bili te sreće što je dovodilo do potpunog rasapa. Također je ustvrdio razlike između stvaranja na različitim umjetničkim poljima, pa je tako uočena činjenica kako je kada je riječ o umjetničkom stvaranju i endogenim psihozama, odnosno pojavi shizofrenije i depresije, mnogo rjeđe stvaranje kod književnika (Neimarevićev primjer je Gérarda de Nerval), dok je ipak mnogo češće stvaranje vrijednih umjetničkih djela kod slikara (William Blake, Edward Munch) odnosno kod skladatelja (Robert Schumann upravo nakon prvih napada duševne bolesti stvara neka od svojih najslavnijih djela). U tom kontekstu Neimarević piše i o već spomenutom Ulderiku Donadiniju koji, baš kao i Vladimir Vidrić prije njega, prestaje s književnim stvaranjem nakon pojave bolesti. No, niti tu ništa nije jednostavno budući da, primjerice, August Strindberg stvara kvalitetna djela nakon što oboljeva, baš kao i Jean-Jacques Rousseau koji svoja najbolja djela piše u psihozi.
Prije nekoliko dana objavljena je odlična knjiga Dnevnik genija Salvadora Dalíja, u kojoj ovaj slikar pokazuje koliko je zapravo velik pisac i mislilac. Dalí, koji se silno trudio biti drugačijim, čudnim i ludim u ovoj knjizi se zapravo otkriva kao izuzetno promišljen autor, štoviše kao hiperracionalist. Koliko god on htio biti ludim njemu to nikako ne uspijeva, a njegove poznate izjave poput one kako je 'jedina razlika između njega i luđaka u tom što on nije lud' zapravo ne služe ničemu, baš uostalom kao što vrlo često niti njegovo slikarsko djelo nije ničemu. I baš je Dalíjev dnevnik dokaz koliko je strast umjetnika prema ludilu često samo manifestacija spoznaje da je racionalno i cerebralno poput osunčane površine oceana, dok se ispod površine nalazi dubina, tmina i strah. Ponekad se kada se pogleda u površinu vidi odraz, a ponekad pogled propada u crni ponor. A katkad je sve samo trend i moda. Uostalom, nije li crno novo bijelo?
Neven Svilar
