Prošlo je stotinu godina od kad je Thomas Mann napisao slavnu novelu Smrt u Veneciji. Genijalno je djelo nastalo godinu dana nakon boravka Mannovih u Veneciji. Mannova supruga Katia u svojim je memoarima objasnila kako je njezin suprug preuzeo mnogo toga iz njihovih stvarnih doživljaja na putu u Mletke. Priznala je i kako je uočila trenutak kad je njezin suprug ugledao mladog Poljaka, tad jedanaestogodišnjeg baruna Wladyslawa Moesa, te kako je znala za njegovu fascinaciju dječakom. Doduše, postoji znatna razlika između romana i stvarnosti u činjenici da Mann nije poput protagonista novele Aschenbacha slijedio dječaka po čitavoj Veneciji.
Radnja Smrti u Veneciji poznata je, vjerujem, i onima koji je nisu čitali, bilo preko poznatog Viscontijevog filma, bilo preko činjenice da je radnja ove knjige ušla u kolektivnu svijest gotovo kao što se to dogodilo s pričom Gregora Samse ili Josefa K., koji su, uostalom, Aschenbachovi suvremenici (iako dijele malo toga zajedničkog).
Glavni lik novele, književnik imena Aschenbach, dolazi u Veneciju između ostalog i u pokušaju da se riješi spisateljske blokade. Aschenbach je velik i priznat pisac, čovjek potpuno predan višim sferama umjetnosti, u skladu s esteticističkim nazorima početka 20. stoljeća. Iako ne znamo kakav je Aschenbach književnik, ja sam ga kao čitatelj nalazio tek donekle bliskim samome Mannu; čini se ipak kako je riječ o piscu iz muzinih kalupa koji su njemačkoj književnosti dali autore iz kruga
Stefana Georgea. Uostalom, i opsjednutost Aschenbacha lijepim dječakom Tadziom asocira na Georgeov krug koji je nedugo prije bio zaslijepljen ljepotom i talentom
dječaka-pjesnika Maximina, čija je prerana smrt zapečatila njegovu legendu.
Već po dolasku u Veneciju čitatelj osjeća pomalo sablasnu atmosferu, koju Mann gradi svojim majstorskim stilom što ga možemo okarakterizirati klasicističkim. Jezik je to u svom odmjerenom ritmu blizak glazbi, i ne bi ga bilo preuzetno usporediti sa Schubertom, ili s Mahlerovim poemama sjećanja. Uostalom, Smrt u Veneciji bliska je glazbi na više nivoa. Aschenbach je po svome fizičkom opisu u noveli zapravo portret Gustava Mahlera, kojeg je Mann poznavao i čija je smrt očito ostavila velik trag na piscu. Zato nimalo ne čudi da je Smrt u Veneciji inspirirala i genijalnog britanskog klasicistu Benjamina Brittena koji piše istoimenu operu kao svojevrsnu glazbenu oporuku.
Opsesija književnika koji dolazi u Veneciju, prelijepi Tadzio, zapravo je klica oko koje će se razviti ničeanska borba u našem protagonistu, borba između dionizijskog i apolonskog elementa u umjetniku. Tadzio je predmet žudnje, no Aschenbach ga nikad ne gleda svjesno kao predmet seksualne žudnje. Jedini trenutak kad se to dešava je izvan područja svjesnoga - u Aschenbachovu snu gdje Tadzio postaje središtem oko kojeg se okreće orgijastički kolovrat. Kad Aschenbach prvi put ugleda predmet svoje buduće opsesije za njega je on utjelovljenje lijepog, poput grčke skulpture – on na njega gleda estetskim naočalama koje su davno prije popularizirali pjesnici poput Gautiera i Leconte de Lislea, gdje nema mjesta kaleidoskopskom učinku klasike i gdje je čovjek-skulptura utjelovljenje potpune bjeline. Aschenbachovo gledanje na Tadzia je u skladu s malim traktatom o umjetnosti u Joyceovom Portretu umjetnika u mladosti, a gdje se ispituje teza o mogućnosti seksualnog uzbuđenja koje potiče skulptura. Inače, Joyce je bio u Puli nekoliko godina prije Manna, odnosno Aschenbacha, koji u Veneciju dolazi iz Pule.
Sve ove aluzije na glazbu i klasičnu umjetnost i filozofiju samo su maleni dio mogućih asocijacija, budući da je riječ o noveli-intertekstualnom labirintu. Dioniz prati Aschenbacha u Veneciju i priprema scenu za njegovo konačno uništenje. U tom kontekstu se pojavljuje sablastan lik riđokosog muškarca u labirintu venecijanskih uličica, a kojeg su znalci usporedili s antičkim silenima, Dionizijevim pratiocima koji izranjaju iz venecijanske magle u nekoliko navrata. U već spomenutoj operi Benjamina Brittena isti bariton igra niz likova objedinjenih u Dionizu.
Smrt u Veneciji danas je djelo koje možemo čitati s visokim stupnjem užitka, iako su estetski parametri koji određuju taj tzv. čitateljski užitak danas posve drugačiji od onih prije stotinu godina. Jer, iako se čini kako današnjem ukusu Thomas Mann iz raznoraznih razloga može biti odbojan, zbog čega ovog velikog pisca nikad nećete naći na listama književnih preferenci prijatelja, on je i dalje ogroman pisac. A snaga djela kao što je Smrt u Veneciji i dalje utječe na ljude koji se bave književnošću, baš kao što to čine i drugi klasici njemačkog jezika toga vremena. Primjerice, tad uz Manna najpoznatiji pisac njemačkog jezika, Hugo von Hofmannsthal, koji je također 1912. objavio svoje slavno djelo Jedermann, i koji bi po svojim estetskim nazorima mogao biti predložak za Aschenbacha, i dalje živi u književnosti.*
Neven Svilar
* Utjecaje i jednog i drugog pisca naći ćemo u suvremenog austrijskog majstora Waltera Kappachera, čiji je sjajan roman Palača muha nedavno objavljen i kod nas.
