Učili su nas tako da su najvažniji citati prošlog stoljeća pokliči "Ask not what your country can do for you – ask what you can do for your country", zatim "Ich bin ein Berliner", oba Jacka Kennedyja, kao i "That's one small step for [a] man, one giant leap for mankind".
Jasno je da ovi citati nisu zapravo odredili ništa i da je ovo paradoksalno plavo jajašce moglo i dalje normalno plutati tminom i bez Armstrongovog citata. Zanimljivo je, doduše, da ova dva posljednja citata, JFK-jev berlinski i Armstrongov svemirski dijele još nešto osim činjenice da su ponavljani do besvijesti. I jedan i drugi su zapravo besmislice.
Naime, Armstrong je, pretpostavljamo, umjesto "That's one small step for man, one giant leap for mankind" htio reći "That's one small step for [a] man, one giant leap for mankind". Ovako, s prešućenim članom 'a', Armstrong je zapravo postigao suprotno značenje od onog kojeg je namjeravao postići. Naime, bez člana 'a', prvi čovjek na Mjesecu je zapravo dobio značenje 'čovječanstvo' odnosno 'mankind', pa tako njegova slavna rečenica doslovno u prijevodu znači "Ovo je mali korak za čovječanstvo, ali gigantski skok za čovječanstvo". Drugim riječima, imamo posla s pukom besmislicom.
Ako ćemo cjepidlačiti, a hoćemo, imamo posla s običnom bedastoćom i kad se uzmemo baviti slavnom Kennedyjevom rečenicom "Ich bin ein Berliner". Naime, i ovdje je Amerikance koštao član, odnosno ovo 'ein', budući da je Kennedy namjeravao reći Ich bin Berliner. Ovako je dobio 'Ja sam berlinerica ' odnosno 'berlinska palačinka', što, koliko god željeli vjerovati u suprotno, ipak zasigurno nije namjeravao reći.
Međutim, spomenute pogreške samo su plod nepažnje. A osim toga, ne sadrže u sebi nešto mračno i zlokobno, što se ne bi moglo reći za drugu najpoznatiju Kennedyjevu parolu. Riječ je o poznatom hladnoratovskom bojnom pokliču "Ask not what your country can do for you – ask what you can do for your country", igri riječi nimalo originalnoj, tipičnoj antimetaboličkoj političarskoj konstrukciji.
Jedan od biografa Johna F. Kennedyja, Chris Matthews, koji je dobio Pulitzera za knjigu o JFK-u Jack Kennedy: Elusive Hero, a koja je objavljena prije nekoliko dana, otkrio je kako je najpoznatija izreka ovog popularnog američkog predsjednika posuđena ili ukradena od direktora škole u koju je išao ambiciozni mladi političar.
"Ask not what your country can do for you – ask what you can do for your country", rečenica koja je bila dijelom njegovog 14-minutnog inauguracijskog govora 1961. godine, smatrana je najslavnijom Kennedyjevom umotvorinom, a odnosila se na ulogu 'običnih Amerikanaca' u Hladnom ratu koji je od 50-ih držao svijet u paranoji. Kennedy je, otkriva u jednom dokumentu u svojoj knjizi Matthews, imao početkom 30-ih od direktora elitne škole Choate u Connecticutu priliku čuti govor u kojem je ovaj rekao riječi koje su se, vjeruje autor knjige, snažno dojmile mladog Kennedyja, "The youth who loves his alma mater will always ask not 'What can she do for me?' but 'What can I do for her?'".
Doduše, Kennedy je čitavo vrijeme pohađanja ovog internata bio na rubu izbacivanja zbog raznih nepodopština. Te srednjoškolske smicalice su mu pomogle i da postane predsjednikom, razvivši u njemu kreativnost ali i beskrupuloznost. Primjerice, prije jedne televizijske debate u predsjedničkoj kampanji 1960. godine Kennedy i republikanac Tricky Dick Nixon, koji je do tad imao ogromnu prednost prema svim anketama, dogovorili su se da neće koristiti šminku. No, u zadnji čas, bez Nixonova znanja, Kennedy je nanio tanak sloj pudera zbog kojeg je izgledao mnogo bolje i zdravije na televiziji od ionako antipatičnog Nixona koji se znojio i mučio pred reflektorima.
Kad već spominjemo Nixona, tu čudnovatu i uznemirujuću političku figuru, činjenica je da je nekako sve što je on radio uspijevalo naći svoj put u javnost i tako proširiti izrazito negativnu sliku o ovom čovjeku. A većinu stvari koje je činio činili su i drugi prije i nakon njega. No, kod Nixona sve izgleda zlo i naopako. Na primjer, kad smo na temi poznatih govora i Neila Armstronga recimo i to da je u vezi poznatog slijetanja na Mjesec Apolla 11 procurila i stvar koja nikako nije smjela. Riječ je o posmrtnom govoru u slučaju da stvari pođu krivo prilikom slijetanja na površinu Mjeseca, a što se tad činilo vrlo izglednim.
Dvadesetog srpnja 1969. godine, deset godina nakon što je Gagarin postao prvim čovjekom koji je napustio atmosferu našeg planeta, Neil Armstrong i Buzz Aldrin postali su prvi ljudi koji su zakoračili na drugo svemirsko tijelo. U jednom trenutku je postalo vrlo upitno hoće li ih uspjeti vratiti ili će dvojica astronauta ostati zarobljeni na zemljinom satelitu. Nixon (odnosno njegov ghostwriter, autor njegovih govora William Safire) zbog takve je izgledne mogućnosti pripremio sljedeći govor:
Sudbina je odredila da ljudi koji su otišli na Mjesec da ga istraže u miru ostanu na Mjesecu da počivaju u miru. Ovi hrabri muževi, Neil Armstrong i Edwin (Buzz) Aldrin, znaju da nema nade u to da ih uspijemo vratiti. Ali zato znaju da u njihovoj velikoj žrtvi leži golema nada za čovječanstvo. Ovi muškarci polažu svoje živote na odar onog najvažnijeg što čovječanstvo posjeduje - potrage za istinom i razumijevanjem. Oplakivat će ih njihove obitelji i prijatelji, oplakivat će ih njihova nacija; oplakivat će ih ljudi diljem svijeta; oplakivat će ih kugla zemaljska koja je poslala svoja dva sina u nepoznato.
U svome istraživanju potaknuli su ljude diljem svijeta da se osjećaju kao jedno: u njihovoj žrtvi ujedinili su i osnažili međusobnu vezu bratstva ljudi. U drevnim vremenima, ljudi su gledali prema zvijezdama i vidjeli svoje heroje u konstelacijama. U modernim vremenima mi moramo činiti isto, ali naši heroji su muškarci od krvi i mesa, ali ništa manje epski junaci. Drugi će ih slijediti, i zasigurno će pronaći svoj put kući. Potraga Čovjeka neće se zaustaviti. Ali ovi muževi bili su prvi, i ostat će prvi u našim srcima. I za svakog čovjeka koji uperi svoj pogled prema mjesecu i zvjezdanom nebu u noćima koja su pred nama znat će da postoji kutak nekog drugog svijeta koji će zauvijek biti ljudski.
Srećom, taj govor ipak nije morao biti pročitan tog srpanjskog dana prije više od četrdeset godina. Ovaj govor Dicka Nixona ostao je pohranjen kao verzija neke paralelne stvarnosti, one koja nas podsjeća na roman jednog drugog Dicka, alternativne povijesti Man in a High Castle, Philipa K. Dicka.
Neven Svilar
