Prošlog je tjedna za vrijeme sajma Interliber, koji je iz godine u godinu sve siromašniji zanimljivim događajima, jedan od važnijih trenutaka bilo proglašenje pobjednika natječaja VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman godine. Nagrada je pripala Aleksandru Novakoviću za roman Vođa koji je, prema riječima urednika Vladimira Arsenijevića, "precizna i bolna vivisekcija onog brutalnog, oholog i dozlaboga paranoičnog duha ispunjenog vječno nezadovoljivom mržnjom i prezirom, duha, dakle, koji pokreće opslužuje i hrani sve naše ratove od pamtivijeka pa do dana današnjeg."
Ususret kritici romana Vođa koju ćete uskoro moći pročitati na našem portalu evo kratkog razgovora kojeg smo s autorom vodili na Interliberu nedugo nakon što je proglašen laureatom ove lukrativne književne nagrade.
Pobjednički roman VBZ-ove nagrade i njegov autor dobivaju veliki publicitet u Hrvatskoj, a o važnosti nagrade govori i podatak da nisu rijetki slučajevi da i romani koji ne pobjede dobiju veliki publicitet nakon objavljivanja. S obzirom da ste vi i prije dobivali neke nagrade koliko vam znači upravo nagrada VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman?
Meni je veoma značajno što sam dobio VBZ-ovu nagradu i mnogo mi znači prisustvo ne samo na srpskoj književnoj sceni i srpskom tržištu knjiga nego i u drugim zemljama u regiji te mi je to jednako važno jednostavno iz razloga što se teme kojima se bavim i jezik kojim pišem mogu razumjeti u susjednim zemljama. I zato smatram da je najnormalnije da se moja knjiga pojavi u Hrvatskoj i tamo čita, kao što je najnormalnije da se hrvatski pisci objavljuju i čitaju u Srbiji. Smatram da je VBZ-ova nagrada najvažnija nagrada u regiji, i kao takva pruža odličnu platformu za povezivanje ljubitelja knjiga bez obzira gdje oni živjeli na Zapadnom Balkanu.
S obzirom na sadržaj knjige (protagonist je Stojan Stamenković, krvolok Balkanskih ratova, zatirač Bugara i istjerivač Turaka) da li vas smeta čitanje knjige pri kojem se događaji opisani u njoj čitaju isključivo kao ogledalo onoga što se dogodilo u prošla dva desetljeća u Jugoslaviji. Jeste li, i ako jeste, koliko ste razmišljali o tome kad ste pisali knjigu?
Zapravo me nimalo ne smeta takvo čitanje knjige Vođa. Štoviše, mislim da je to poprilično razumljivo. Ono što me smeta je upravo to što se ona bez problema može čitati na taj način, budući da se užasne stvari na ovim prostorima ciklično ponavljaju i stalno se vrte u jednom te istom krugu To me toliko smeta da sam zato i morao napisati ovakvu knjigu kakvu sam napisao. Svakako se za sve stvari koje se odvijaju u knjizi može naći očigledna paralela s onim što se dešavalo u 90-im godinama prošlog stoljeća na ovim prostorima. Također, čini mi se da knjiga ipak ima dovoljno opći karakter, opću poruku da se može primijeniti na svim područjima i u svakom vremenu u kojem je dolazilo do pojave takve velike mržnje i takve velike zakrivljenosti, i to je upravo ono što ja želim da se više nikad ne dogodi. Upravo s ovom knjigom u kojoj se vidi jasna veza s 90-im godinama želim pridonijeti tome da se takve stvari više ne dešavaju. To je bio jedan od osnovnih motiva za pisanje ove knjige.
S obzirom da se bavite i književnom kritikom te da objavljujete ne samo u Srbiji već i u drugim državama proizišlim iz Jugoslavije dobro ste upoznati s pojedinim književnim scenama odnosno književnostima pojedinih republika. Postoje li neke razlike koje vam se čine posebno istaknutim u tom smislu i ima li velike razlike u onome što se piše u Hrvatskoj sa suvremenom srpskom produkcijom?
Što se tiče ljudi koji su negdje +/- deset godina od mojeg godišta, odnosno pisci od 25 do 45 godina, moram da kažem da se osjeća jedna određena veza koja postoji. Mislim da i tematski i stilski ima dosta sličnosti između te generacije od 25-45 godina, a ponekad bogami i mnogo starijih ljudi. Mislim da je jednostavno u velikoj mjeri pisanje obilježeno onim što smo proživjeli u posljednja dva desetljeća, bilo s jedne ili druge strane. Odatle i ta povezanost, i to ne samo u smislu sličnog ili istog jezika, jer zaista ima dosta dodirnih točaka i mislim da nije pogrešno reći da postoji jedna regionalna književnost, iako to ne znači da više ne postoje nacionalne književnosti. Ali veze su toliko velike i jake, počevši od onih iz prošlosti, a mlađi pisci se sve više povezuju te će biti sve manje i manje razlika. Ljudi će u budućnosti htjeti čitati tog i tog pisca sa Zapadnog Balkana ili Jugoistočne Europe, a manje će htjeti čitati npr. 'pisca iz Srbije ili Hrvatske'.
Razgovarao: Neven Svilar
