Iz predstave 'Jazavac pred sudom' u režiji Vanče Kljakovića
Zanimljivo je pogledati kako se u Hrvatskoj posljednjih godina gleda na devedesete godine prošlog stoljeća. Tko uopće obraća pažnju na tako nešto, izuzmemo li pritom ultradesničarsku svitu koja rado trubi o tom periodu žaleći za vremenom ponosa i slave, uvidjet će da se svi prema tim godinama odnose s jasno izraženim gnušanjem, kao da je riječ o vremenu u kojem su u ovoj zemlji živjeli neki drugi ljudi koji su nestali na ulasku u novi milenij i koji su za sobom ostavili samo nekakve pisane tragove koji svjedoče o njihovom niskom razvojnom stupnju i posvemašnjoj duhovnoj bijedi. Hvala bogu, danas bi čovjek rekao da tih ljudi koji su živjeli u zadnjem desetljeću drugog milenija sada više nema, no nekim čudom svi se ipak nekako sjećaju tih crnih godina, olovnog vremena mraka i tame, i sretni su što je to nevrijeme za nama. Riječ je o isječku na lenti vremena na kojeg gledamo kao što gledamo na period tzv. mračnog srednjeg vijeka, koji je u predodžbi suvremenog čovjeka nekakvo uznemirujuće razdoblje u kojem prljavi pogrbljeni ljudi lutaju zemljom pod vječno tmurnim nebom dok ih sa svih strana šibaju nevolje - s jedne strane atmosferilije u obliku olujnih vjetrova, a s druge zli feudalac koji ih vječno bičuje.
Devedesete su iz današnje perspektive mračni srednji vijek, vrijeme u kojem nije bilo sunca, u kojem nije bilo suca, odnosno koje je, baš kao u medijevalnom sistemu počivalo na principu 'kadija te tuži, kadija te sudi'. I svi se prave kao da sudaca koji su sudili na hrvatskim sudovima u 90-im godinama više nema; tih ljudi koji su postavljeni na svoje položaje ne po principu stručnosti i kvalificiranosti, već po ključu podobnosti i ispravnih krvnih zrnaca i koji su u crnim 90-im omogućili pljačku zemlje kakva nije viđena nikad u povijesti. Takav se barem dojam može steći u ovoj zemlji gdje su se ekstremističke stranke, čije je samo postojanje ljudima tjeralo strah u kosti i neugodu što pripadaju istoj životinjskoj vrsti, samo umile i presvukle u posljednjih desetak godina i postale demokratskim faktorima, sastavnim dijelom političke scene i društvene kreme.
Suci koji su sudili u 90-im godinama u Hrvatskoj i koji su po naredbama koje su dolazile iz svevišnje partije donosili drakonske presude svakom tko se usudio pisati, govoriti ili objavljivati nekakve antidržavne misli, ti isti suci sude i danas. Doduše, postupak preobrazbe kod takvih likova iz našeg sudstva nije baš uvijek i svugdje lagano prolazio, pa bi se s vremena na vrijeme pojavio nekakav sudac koji se sporije prilagođava i malo polaganije od drugih kolega usvaja promjene, te bi takav sudac 'zgrozio' hrvatsku javnost svojim presudama, kao što je to učinio sudac Lozina u Splitu ili nešto kasnije sudac Branko Milanović u Gospiću koji je poistovjetio silovanje nasilnim guranjem prsta u anus s rukovanjem.
Zanimljivo je kako se svi skupa uvijek nanovo čudimo stravičnim presudama koje nas podsjećaju zapravo na nas same, na vlastiti sram i vlastitu odgovornost. (Nigdje nije tako očita sva laž stiha Patti Smith 'Jesus died for somebody's sins but not mine'.) O posljednjoj presudi koja je trebala 'zgroziti domaću javnost', no koja ipak nije imala takav efekt, prije nekoliko dana pisao je tportal. Riječ je o presudi koja od svih atavističkih presuda kojima s vremena na vrijeme svjedočimo možda ipak najviše podsjeća na 90-e godine, budući da je riječ o slučaju kršenja slobode pisane riječi i prava na satiričko izražavanje, a zbog čega su mnogi novinari, pisci i intelektualci morali posezati u džep i dizati kredite kako bi isplatili sve one čija je duševna bol bila tolika da su zbog toga morali potražiti ne pomoć liječnika već pomoć suca. Takvih duševnih bolesnika je u 90-im godinama bilo na desetke, vjerojatno i na stotine, no njihov broj se potom ipak naglo smanjio. No, da nisu potpuno nestali pokazuje slučaj o kojem je pisao tportal. Naime, krajem prošle godine pokojni Stipe Šuvar osuđen je jer je 1994. u listu Hrvatska ljevica objavio satirični tekst o bivšoj kazališnoj kritičarki Vjesnika Mariji Grčičević, zbog čega joj, pak, nasljednica firme koja je izdavala list, njegova supruga Mira Šuvar, mora isplatiti gotovo 30 tisuća kuna odštete za duševnu bol. Krajem 2009. godine odlukom predsjednice sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu Vesne Skerlev potvrđena je presuda sutkinje Općinskog suda u Zagrebu Ane Ćurković-Dražić iz 2006. kojom je pokojni Stipe Šuvar kriv zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva tužiteljice Marije Grgičević.
Naime, Šuvar je u listu Hrvatska ljevica, kojeg je bio pokretač, 1994. objavio satirički tekst Jazavac pred sudom preimenovane povijesti u kojem je autor potpisan pseudonimom Joža Jazavac u tekstu o kazališnoj kritičarki Mariji Grgičević napisao da je 'Hrvatina u ženskom izdanju', 'kulturna seljačina', 'velikohrvatska gospa' i 'najnovija jazavčarica'.
Povod ovom tekstu bio je članak Marije Grgičević, objavljen u Večernjem listu 1994. godine, u kojem je autorica pišući o preimenovanju zagrebačkog kazališta Jazavac u Kerempuh, govorila o nužnosti promjene imena kazališta zbog toga što ono asocira na Jazavca pred sudom, književno djelo pisca srpske nacionalnosti Petra Kočića, koji je, prema riječima Marije Grgičević, 'velikosrbin' i 'naš dušmanin'.
Inače, Stipe Šuvar je tokom 90-ih bio naviknut na takve tužbe i presude te je više puta morao odvajati od svoje profesorske plaće kako bi se naplaćao odšteta kojekakvim marijamagrgičevićkama. Učestalost takvih presuda, poput odštete od 100 tisuća kuna koju je morao platiti Ivici Bobetku, bila je gotovo na nivou učestalosti fizičkih napada na profesora Šuvara koji je pukim čudom uspio preživjeti te 90-e godine od kojih se hrvatska javnost danas toliko ograđuje. Na Šuvara je u 90-ima bila otvorena sezona lova te ga je svatko tko je htio mogao udariti remenom, pljunuti, udariti šakom u glavu i pregaziti autom; prilika koju dični građani Hrvatske nisu olako propuštali. I nešto tako nezanimljivo kao što je obična smrt očito nije ukinulo sezonu lova na Šuvara; doduše, ona se sad mora provoditi nekim drugim sredstvima kao što je maltretiranje njegove supruge sudskim putem. Nema veze, bit će sve ok. Uostalom sada ćemo konačno imati vremensku tampon zonu između nas i 90-ih - desetljeće koje se zove nulte godine – te ćemo iz sigurne razdaljine moći pljuckati na to barbarsko doba i biti zadovoljni u vlastitoj koži.
Neven Svilar
