"U sklopu drugog po redu festivala Yes Zgb, na Cvjetnom trgu Hrvatsko društvo pisaca organizira tribine na kojima će sudjelovati domaći pisci. Dvije tribine u programu Pisci na Cvjetnom moderirat će Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik, književne kritičarke koje i inače vode tribinu HDP-a. U prvoj, 19. rujna u 19 sati sudjeluju Boris Dežulović, Predrag Lucić, Ivana Bodrožić Simić, a glumac Milivoj Beader interpretirat će tekst Igora Rajkija."
Ovako je glasio promotivni tekst kojim je najavljen nastup skupine poznatih hrvatskih pisaca na Cvjetnom trgu u sklopu Yes Zgb festivala, a kojeg se moglo pročitati u gotovo svim domaćim medijima. Dodajmo k tome da je 19. rujna bila subota, da je riječ o trgu u centru glavnog i najvećeg grada u zemlji, te da je večer bila izrazito topla i ugodna. Dakle, tog 19. rujna na Cvjetnom trgu, u 19 sati po srednjoeuropskom vremenu, ispred bine dosta impresivnih dimenzija koja je morala podnositi teret koji se sastojao od grupice hrvatskih pisaca, skupilo se dvadesetak ljudi.
Obično, kad se iz pravca publike gleda uokolo, teško je pohvatati tko se sve nalazi u toj istoj publici, no broj ljudi koji se nalazio na Cvjetnom omogućio je vrlo jednostavnu analizu ovog čudnovatog sastava. Tu je bila malena grupica entuzijastičnih japanskih turista koji su nestrpljivo čekali da počne program i koji su, nakon što se to dogodilo, malo razočarano ali savršeno pristojno odslušali čitavu pripovijetku Igora Rajkija, koju je pročitao Milivoj Beader, a koja je svojevrsna parafraza Kafkine Metamorfoze, osim što se glavni lik umjesto Gregor Samsa zove Hrvoje te se jedno jutro umjesto kao kukac probudi kao – Srbin. Nadalje, tu je bilo nekoliko ljubavnih parova; dva tri mlađa para u dvadesetim godinama, zatim jedan u tridesetim i jedan par sredovječnih ljudi. Svi ovi parovi izgledali su kao da su u romantičnoj šetnji centrom grada u subotu navečer samo na trenutak zastali ne toliko da bi gledali što se to zbiva na podiju koliko zato što im je dana idealna prilika da zagrljeno stoje u tišini i slušaju za promjenu nekog drugog umjesto svog partnera. Bilo je tu i troje, četvero biciklista, ili, bolje rečeno, ljudi na biciklima, koji su na prvi pogled dosta pažljivo slušali zvukove koji su dolazili iz zaista glasnog razglasa, no nakon što bih ih još jednom promotrio za desetak minuta shvatio bih da to nisu oni isti ljudi koje sam vidio na početku čitave priče, već da je riječ o nekim potpuno novim licima. Skroz naprijed, najbliže sudionicima manifestacije, nalazili su se neki od članova njihovih obitelji te prijatelji. Nekoliko mališana uživalo je u praznom prostoru koji se stvorio između pozornice i prve linije fronte auditorija, te puna dva sata neumorno trčalo u krug dionicu dvadeset metara s preponama (koje su se sastojale od metalnih šipaka koje su povezivale binu s razglasom). I, na koncu balade, sastav publike zaključile su tri snimateljske ekipe konkurentskih televizija koje su revno krstarile ovim čudnovatim auditorijem i ispitivale ljude što misle o cijelom događaju. Doduše moramo biti iskreni i priznati da se broj posjetitelja ipak povećao pri kraju nastupa, kad su Boris Dežulović i Predrag Lucić pjevali gangolike poeme poput one u kojoj se lirski subjekt Marko Perković Thompson obraća Bobu Dylanu kad se sretnu u Frankfurtu gdje obojica imaju koncerte, a koja sadrži i ove stihove:
"Oj Dylaaneee, pobratime miooo, ti ni Loruuu ne bi napuniooo… Pusti vitaaar, iz te pisme stareee, sada puše vitar sa Dinareee…".
No, to je bilo pri samom kraju ovog događaja te ćemo se ipak radi utvrđivanja nekakve poante koncentrirati na ostatak nastupa, a kojeg je slušao zaista mali broj ljudi. Ali stvarno mali broj ljudi. A koja je zapravo poanta? Teško je reći, no ako je i ima, možda su je najbolje saželi upravo novinari snimateljskih ekipa koji su na početku, prije no što je priredba uopće započela, postavljali ljudima sljedeće pitanje: "Mislite li da ovakve priredbe mogu približiti ljudima suvremenu hrvatsku književnost, odnosno potaknuti građane da više čitaju?"
No, kako je vrijeme prolazilo, a broj ljudi u publici se nije drastično povećao, na ovo pitanje više nije trebalo davati odgovor. Odnosno, dovoljan bi bio zamišljeni dijalog novinara i kamere:
Novinar: "Mogu li ovakvi događaji potaknuti građane da čitaju domaću književnost?"
Kamera: Audio vizualni zapis Cvjetnog trga u Zagrebu, 19. rujna 2009. godine u Zagrebu.
Neven Svilar
