Prošlo je stotinu godina od kad je Reiner Maria Rilke komponirao svoje prve dvije Devinjske elegije. Godine 1912., samo dvije godine prije nego što će se Europa pretvoriti u gigantsku kosturnicu, Rilke je krenuo u veliki pjesnički pothvat. Njegove prve dvije elegije izuzetno mnogo duguju (što sam Rilke nikad nije skrivao) djelu genija njemačke lirike na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Friedrichu Hölderlinu (1770-1843). To se posebno odnosi na formu ovih elegija, u koje je Rilke uzidao mnogo od Hölderlinovih himni i elegija.
Teško da je moguće precijeniti utjecaj Hölderlina ne samo na njemačku liriku dvadesetog stoljeća, već općenito na suvremenu misao. On je potpuno promijenio poimanje pjesme i poezije, a njegovi prijevodi Pindara imali su gotovo jednako snažan prodor u suvremenu njemačku književnost kao i prijevod Rimbauda na njemački koji se desio početkom 20. stoljeća.
***
Godine 1913. Norbert von Hellingrath objavio je prvi svezak Hölderlinovih pjesama, proznih djela i pisama, koja će kasnije proširiti na još pet svezaka koji će postati poznati kao Berliner Ausgabe. Da su izdanja von Hollingratha koja spominje Heidegger zaista izazvala potres u Njemačkoj neprijeporna je činjenica. O tome svjedoče ne samo zapisi brojnih pjesnika i mislilaca, već i njihovi tekstovi, koji su u sebe upili mnogo od onoga što im je u naslijeđe dao Hölderlin. Uostalom, upravo je von Hollingrath upoznao Rilkea s Hölderlinovom poezijom.
Zašto je trebalo proći stotinu godina od Hölderlinovih posljednjih pjesama do pune recepcije ovog pjesnika. Razloge između ostalog treba tražiti i u činjenici da je Hölderlin mentalno obolio 1805. godine, a od tad pa gotovo sve do smrti 1843. godine ovaj genijalni pjesnik bio je zatvoren u jednoj kući na tavanu, no ne i umuknut. O Hölderlinovoj bolesti piše liječnik Dražen Neimarević u svojoj knjizi Umjetnici tamnog sjaja (Mladost, Zagreb, str. 76):
Visoko umjetničko stvaranje prije psihoze karakterizirano je dubokom misaonošću i izražajnom ljepotom. Godine 1802. manifestna psihoza (u 32. godini života); 1806. hospitaliziran u duševnoj bolnici godinu dana, a 1807. povjeren na čuvanje stolaru Cimeru kod kojeg ostaje 36 godina! U bolesti nastaju u pjesništvu izrazite shizofrene psihotičke smetnje – u akutnoj fazi zapažamo veliku nehomogenost bazalne strukture pisma, opada broj riječi u rečenici, tako da su rečenice kraće, pomoćni glagoli su rjeđi, a raste broj imenica. U kroničnoj fazi uočavamo promjenu stila, naime povećanje pomoćnih glagola i rjeđe upotrebljavanje akuzativa. Tok misli postaje poremećen ili potpuno prekinut (primjer Empedoklova smrt, tragedija u pet činova: ‘Otkada bijedni narod --- uzvišen mu duh’, ‘Oni ga vole? Jeste! Sve dok cvjeta / I blista ---- / ---- kušaju krišom’?, ‘Sve su mi sile ---- / ---- služavka je meni). Njegov je umjetnički talent teško oštećen uslijed shizofrenog toka misli, koji je doveo do rastrojenosti, gubitka osjećaja i ukusa.
Jedan od velikih nedostataka upravo spomenute knjige jest proizvoljno donošenje ocjena o kvaliteti teksta, bez ikakve tekstološke analize, arbitrarnom nestručnom prosudbom. Primjer imamo u posljednjoj rečenici gdje se kaže: "Njegov je umjetnički talent teško oštećen uslijed shizofrenog toka misli, koji jedoveo do rastrojenosti, gubitka osjećaja i ukusa."
Istina je, međutim, umnogome drugačija. U svojoj bolesti Hölderlin je također uspio napisati neke tekstove iznimne snage, a često se vraćao prepravljanju svojih ranijih tekstova. Navedene ‘nedostatke’, rupe ili praznine u tekstu koje se pri citiranju često obilježavaju kao ----- Hölderlin je smatrao izuzetno važnima, a neke čak i samostalnim poemama. Na taj način kao da najavljuje umjetnost kraja 19. stoljeća i eksperimente koji će se razvijati kako na području likovne umjetnosti tako i u poeziji, uglavnom simbolističke.
Neki od ovih kasnih tekstova, kad je pjesnik već bio teško obolio, također su izvršili velik utjecaj na njemačku liriku. Kao prvi primjer tu je Georg Trakl, koji je također imao duševne smetnje, te Paul Celan. Utjecaj Hölderlina na Celana je bio golem pogotovo u kasnijim godinama, kad je i sam podlegao duševnom slomu.
Kao što smo pisali u jednom od prošlih tekstova, Celan je na dan kad je počinio suicid bacivši se u hladnu Seinu, na radnom stolu ostavio otvorenu Hölderlinovu biografiju na stranici na kojoj je bila podvučena rečenica "Ponekad se desi da se genij ugasi i potone duboko u vrelo vlastitoga srca". (S obzirom na činjenicu da smo u ovom tekstu spomenuli Rilkea i Heideggera, zanimljivo je da su se osim Holderlinove biografije na Celanovom radnom stolu nalazile još i zbirka pjesama Reinera Marie Rilkea, kao i Celanovo nedovršeno pismo Martinu Heideggeru.)
U periodu svoje mentalne bolesti Hölderlin je pisao i posve neobične pjesme koje su se čitatelju mogle činiti potpuno sumanutim, često jednostavne katrene koje je potpisivao čudnim pseudonimima i davao im nadnevke iz daleke budućnosti.
***
No, tužna sudbina Hölderlinova djela slična je onoj mnogih velikana njemačke misli. Njega su radosno preuzeli suputnici Stefan George i Heidegger, koji su bili bliski nacional-socijalistima, pa je on tako prešao u polje vagnerijanskog, kao pjesnik Nijemaca, pjesnik bitno NJEMAČKOG, onaj koji najavljuje dolazak nove RASE.
***
Točno dvije stotine godina nakon što je na svijet došao jedan od najvećih genija svjetske poezije, Paul Celan je otišao s ovoga svijeta. 'Hölderlin naših dana', kako ga je nazvala Nelly Sachs, 1970. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što si je oduzeo život, posljednji put je posjetio Njemačku kako bi sudjelovao na svečanosti dvjestote obljetnice Hölderlinova rođenja 21. ožujka 1970. godine. Dobio je posebnu čast da jedini recitira pjesme na ovoj velikoj svečanosti u Stuttgartu, no s obzirom da je bio svjestan činjenice da se u publici nalaze mnogi od onih koji su sudjelovali u osnivanju Hölderlinovog društva 1943., društva koje je bilo sačinjeno mahom od uglednih nacista, Celan je odlučio čitati najteže i najneobičnije Hölderlinove pjesme, poput hermetičnih i kriptičnih stihova iz Lichtwanga. To nije naišlo na dobar odjek (Hans-Jorg Modlmayr, Paul Celan und die Deutschen). Članovi Društva radili su žamor, ugledni filolozi su vrtili glavama. Pjesnik koji je riječ 'Rasse' u poemi Jeana Daivea prevodio na sve moguće načine osim rječju koja je za njega imala strašnu konotaciju – rasa - ostao je sam među 'poštovateljima' Hölderlina. Ljudima koji su 30-ih i 40-ih drugačije shvaćali Hölderlinovu rečenicu:
"Volim rasu ljudi koji će doći u narednim stoljećima".
Neven Svilar
