Foto: Nikola Kuprešanin
Na drugom natječaju za Nagradu Zvonko Milković najboljom zbirkom pjesama intimističke i/ili zavičajne tematike za 2020. godinu proglašena je zbirka Vrijeme prije jezika Monike Herceg.
Na natječaj su pristigle 22 knjige, a u uži izbor su ušle tri zbirke: Havana blues Tomislava Marijana Bilosnića, Vrijeme prije jezika Monike Herceg i Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan, a članovi stručnog povjerenstva u sastavu Ernest Fišer, Lada Žigo i Mario Kolar odabrali su Monikinu zbirku kao najbolju.
U Obrazloženju koje je ispred prosudbenog povjerenstva pisao Mario Kolar stoji: "...nagrađena zbirka pjesama, (...) nastoji svijet oko sebe sagledati lakoćom ptice, nježnošću tišine i mekoćom ljubavi. Pokušaj je to ustvari da se pjesnički definira što je to ljubav, unatoč svjesnosti da to nije moguće, zato što ljubav nije dosegljiva jezikom, štoviše, jezik zamućuje i gotovo onemogućuje njezino spoznavanje – jer, bez jezika ljubav bi jednostavno bila ljubav, a ovako je pojam, ideja, što li već. U svakom slučaju, zbog suptilne i pronicljive potrage za suštinom ljubavi, koja je rezultirala nekim od najvećih mogućih pjesničkih spoznaja – poput one 'da je čovjek mjesto u kojem / uvijek može biti svjetlosti / koju netko treba upaliti', nagradu Zvonko Milković za 2020. godinu dobiva Monika Herceg za zbirku pjesama Vrijeme prije jezika."
Dalje u Obrazloženju stoji: "Na tragu – ali možda i pod teretom – (...) velikog uspjeha, Monika Herceg uspjela je u svojoj trećoj pjesničkoj zbirci zadržati dio sasvim osobite pjesničke individualnosti predstavljene u antologijskoj prvoj zbirci, koja se očituje prije svega u brutalnoj iskrenosti lirskog glasa i problematiziranju čovjekove ranjivosti. Poslije možda preradikalnog odmaka od prve zbirke koji je predstavila u drugoj (Lovostaj), u ovoj trećoj Monika Herceg kao se da ipak znatnije vratila prvoj, ako prema Početnim koordinatama, koje zasigurno pripadaju najznačajnijim domaćim pjesničkim zbirkama posljednje dekade, a možda i šire, smijemo omjeravati sve što će poslije napisati. Da ne bih previše potencirao takav pristup, koji nije, međutim, niti sasvim pogrešan, ustvrdit ću još samo da se poslije spomenutog pjesničkog prvotiska, koji je bio okupiran djetinjstvom, obiteljskom genealogijom i ruralnim zavičajem, te Lovostaja, koji se okrenuo društvenoj pragmatici, pogotovo feminističkom okularu, Monika Herceg u zbirci Vrijeme prije jezika, čini mi se, znatnije vratila tankoćutnoj analizi ljudske fragilnosti i potrebi za 'zarastanjem' – dakle za ljubavlju – poslije ožiljaka koje život neumorno ostavlja. Poveznica s objema prethodnim zbirkama najvidljivija je pak na planu pjesničkog diskursa, koji obilježava slobodni, uglavnom kraći stih bez interpunkcija, kao i osebujna metaforika i sugestivnost, koji su već postali zaštitni znak naše pjesnikinje." Mario Kolar
Izvor: Obrazloženje prosudbenog povjerenstva.
