Utorak
29.09.2020.

Formativna estetika jezika

naslov knjige Vrijeme prije jezika autor Monika Herceg
izdavač Fraktura godina izdanja 2020



Extra_large_clouds-947442_960_720
A+ A-


Vrijeme prije jezika treća je zbirka poezije Monike Herceg – pjesnikinje, spisateljice, urednice i blogerice, aktivne u zagrebačkoj pjesničkoj sceni te u području pjesničkog, popularnoznanstvenog i feminističkog aktivizma od primitka nagrade Goran za mlade pjesnike 2017. godine. Monika Herceg bila je aktivna na zagrebačkoj (off) pjesničkoj sceni i prije, iniciravši i vodeći književni natječaj Kvant te sudjelujući u pjesničkim događanjima i radionicama. Nasuprot Goranom za mlade pjesnike nagrađenim Početnim koordinatama (2018.) te drugoj zbirci Lovostaj (2019.), nagrađenoj i objavljenoj u sklopu natječaja-cum-festivala Prvi prozak na vrh jezika, Vrijeme prije jezika objavljena je polovicom ove godine u sklopu biblioteke Fraktali nakladničke kuće Fraktura, prethodno nastavši u okviru šestomjesečne potpore za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Okolnosti nastanka i objave zbirke, mada se mogu činiti irelevantnima za kritički prikaz samog teksta zbirke, čine zanimljivima za osvrnuti se. Prije svega, vjerujem da bi i bez financijske potpore Herceg kao izuzetno djelatna autorica objavila treću knjigu u trećoj godini od proboja u mainstream književnog polja, no izuzetno mi je drago da je kao "mlada autorica" dobila financijsku potporu, s obzirom na dominantni diskurs da su takve potpore ne samo rijetke nego još rjeđe za "mlade autore", pa još rjeđe i za "mlade autorice". K tome, u sklopu biblioteke Fraktali u ovoj godini objavljena je uz bok Olji Savičević Ivančević i Evelini Rudan, pri čemu su sve tri poetički različite, ali suverene autorice. Fraktura kao nakladnička kuća čini se, k tome, vrlo primjerenom ne samo zbog njezine uredničke politike u području poezije u zadnjih nekoliko godina (podjednaki naglasak na afirmirane/dominantne autore/ice, one koji su bili neko vrijeme izvan scene i aktualne mlade autore) nego i interesa da kapitalizira aktualnosti scene (kao što je slučaj s antologijom Književne grupe 90+).

Vrijeme prije jezika, za početak, estetski je ugodna knjiga, još jedan u nizu primjera Frakturine pažnje da knjiga bude cjelovit proizvod. Sama knjiga je dobro konstruirana, od sedam knjižnih slogova kvalitetnog papira uvezenih bijelim koncem u knjižni blok, ljepilom i papirom (i organtinom?) ojačanog veza i hrpta i s knjigoveškim vrpcama od merceriziranog pamučnog konca visokog sjaja pri vrhu i dnu hrpta. Grafički prijelom je decentan i čitak, ugodne tipografije koja odgovara tipografiji Frakturinog brenda, a dizajn naslovnice emblematičan čak i ako možda suviše doslovno upućuje na temeljnu motivsku dihotomiju zbirke – ptičje:ljudsko/humano.

Zbirka sadrži pedeset i jednu pjesmu, podijeljena je u tri cjeline, a ovu podjelu prati i obrazac u naslovljavanju pjesama. Prva cjelina, Vrijeme prije ptica okuplja šesnaest "teorema o", druga cjelina Nepažljive ptice okuplja šesnaest "hipoteza o" i dva "iskaza o", a treća cjelina Podstanari u istoj ptici okuplja sedamnaest "iskaza o". Ova povezanost očitija je u pregledu Sadržaja nego li u čitanju (broj pjesama, povezanost cjelina i obrasca naslova) i posebice u sadržaju ona odaje dojam stroge strukturiranosti zbirke.

Kako je prethodno navedeno, prvi ciklus okuplja "teoreme o" pojmovima ili pojavama (pticama, povjerenju, samoći, šutnji…), drugi okuplja "hipoteze o" i dva zalutala "iskaza o" odlikama/svojstvima pojmova premetnutih nešto više od samih pojava (nepažljiva ptica, površina početka, oblici trajanja…), a treći ciklus se vraća na okupaciju pojavama. Ova podjela i imenovanje ujedno čitatelju sugerira i tri temeljne forme, sukladno značenjima tih pojmova. Teorem je znanstvena tvrdnja utemeljena na pretpostavkama čiju istinitost treba ustanoviti izvođenjem dokaza, tj. koja se može izvesti iz već dokazanih tvrdnji; hipoteze su logički sudovi ili znanstvene pretpostavke za koje se pretpostavlja istinitost, koje mora biti moguće provjeriti ne bi li one objasnile date fenomene; iskazi su izjave, ono izrečeno, gestikulirano, iskazano kao podatak, kao činjeničnost.

Međutim, struktura iz Sadržaja i naslova ne strukturira tekst pjesama bilo na razini pjesama u pojedinim cjelinama bilo cjelina samih jer ih ne povezuje nikakva zajednička retorička ili narativna strategija koja bi odrazila ovu strukturu, a izostaje općenito supstancijalna povezanost tekstova, njihovih naslova i cjeline kojim pripadaju. Kao da je unatoč strukturiranju izostala ozbiljna posvećenost da se struktura odrazi i u potpunosti provede u, na i nad pjesmama ili da struktura proizlazi iz građe, ponajviše što je sama građa nastavak poetike Monike Herceg. Većina pjesama slijedi isti obrazac oblikovanja, stil pisanja i jezik koji je Moniku Herceg proslavio i etablirao na sceni, kombinirajući bogate i snažne motive, prizore i metafore te direktnost u obraćanju drugome, na primjer: "Udovoljavati bićima iznutra / kada požele pobjeći: sve što raznosi vjetar / jednom će pasti i pustiti korijen // Plašiš se ponekad što ako odluče da je tuđe sebstvo / nešto mekše za njihove obraze i ne vrate se nikad" (pjesma Teorem o riječima). Odnosno, doima se da je struktura naknadno pridodana korpusu pjesama, a teoremi, hipoteze i iskazi doimaju se kao proizvoljni motivi. Štoviše, doimaju se iznevjerenima, kao što je iznevjeren i njihov potencijal za dublje ispisivanje zbirke, otvaranje metatekstualnog prostora propitivanja ili metatekstualnog znanstvenog postupka nad pjesničkim tekstom (teorija -> hipoteza -> podaci -> zaključak; ili, teorem -> dokaz) koji bi daleko više povezali tekst s njegovom autoricom.

Na sličnom tragu ptice, jedna od središnjih riječi zbirke (zajedno s ljubavi, kućom i zamjenicama koje sugeriraju zajedništvo), a koje su uvijek predstavljene ili u množini kao kolektiv ili kroz pridjev kao svojstvo, ipak najvećim dijelom funkcionira kao lebdeći označitelj (Barthes) ili MacGuffin (Hitchcock). Premda u nekim pjesmama razrađivanje motiva ptica (selica!) u proširenu metaforu funkcionira kao obrat, kontrapunkt ili kao temeljni gradbeni motiv poante pjesme, u mnogim mjestima motiv ptica djeluje gotovo prazno, zamjenjiv bilo kojim drugim. Premda učinkovito izvedena u nekim stihovima, npr. "Ptice znaju kako smanjiti opseg hladnoće / i što se od njihove čvrstoće očekuje" (prvi stihovi prve pjesme Teorem o pticama) – simbolika ptice više je retoričko nego narativno sredstvo. Na tragu dihotomije ljudi:ptice, ptice su sveprisutni Drugi/e, odnosno prisutne alternative koje će na raznolike načine održati, propitati ili usporediti značenjski poredak ljudskog svijeta, aktualnog društva, obiteljske povijesti ili ljubavnog odnosa kao temeljnih tematskih preokupacija, dobro poznatih mjesta pjesništva Monike Herceg. One su referencijalno uporište za jasnoću metafora, mada ih one ne prizemljuju već prenose u drugi registar i značenjski svijet, kao npr. "tvrdi jezik udara nas i očekuje / da nećemo uzvratiti kao što ni ptice / nikad ne izgovore utišane svakodnevice" (također iz Teorema o pticama).

Ne samo na razini tema, već i na razini jezika, zbirka je prepoznatljivo tekst Monike Herceg te će njenim vjernim čitateljima/icama pružiti iznimni užitak. On je svjedok da je Herceg postala majstorica svojeg izričaja te ne čudi da je mnogim drugima autorima i autoricama njezin pjesnički jezik formativan. Opseg od pedeset i jedne pjesme istog jezika kod jednih će zasigurno stvoriti čitalački zamor, no kod drugih će jednako sigurno pospješiti uranjanje i bivanje obuzetim njime na onaj poseban način kako spremno uranjamo u tekstove omiljenih nam autora.

Na Vrijeme prije jezika mogao bi se primijeniti zaključak iz kritike Vladimira Arsenića (o zbirci Vuk i breza), koji piše da "sve ono što se kaže o pesmama i njihovim vezama s referencijalnom stvarnošću treba da uzmemo sa zrnom soli, odnosno s dozom operativnog opreza" te da "tematske preokupacije u kojima se zbirka kreće, […] možemo zapravo samo da naslutimo i da ih tumačimo relaciono, a ne 'iščitavajući' njenu metaforiku s bilo kakvom čvrstom pouzdanošću". No nasuprot Vuku i brezi, tematske preokupacije i izjave Vremena prije jezika radikalno su otvorene čitateljima time što se doima da je svaka pjesma (namjerno ili ne) i oblikovana da je se tumači relacijski, individualno, da ne postoji kanonsko i konačno čitanje te da su tematske izjave dovoljno potisnute da ih svatko čitajući iščita u svojem ključu, čak i kada se radi o pjesmama koje tematiziraju konkretna (autoričina?) iskustva. Ovo je zasigurno snaga poezije Monike Herceg.

Pa ipak, ne mogu ne primijetiti da zbog te otvorenosti teksta postoje neki problematični momenti kao da implikacije otvorenosti metafora, tematskih izjava ili poanti nisu suviše promišljene. Nedavno mi je na to svrnula pažnju prijateljica, koja je Lovostaju zamjerila, upravo zbog feminističke osnove pjesama o (ne/poznatim) ženama, konstantnu i represivnu prisutnost simboličkog Muškarca ili Oca zbog koje se doima da autorica ne može reprezentirati ženske živote i stvarnosti kao samoopstojne i samostalne već konstantno uvjetovane muškim. U presudnom prvom ciklusu ove zbirke, tako će se pojaviti slika gdje u trenutku očekivanog uskrsnuća čovjeka iz vlastite kože, pjesmu zaključuje stih "Pođimo svojoj kući", gotovo kao trenutak odustajanja od emancipacije ili njezine mogućnosti jedino u intimi ("u svoja četiri zida"), koliko god da polazak kući naznačuje ulazak u temeljnu preokupaciju obiteljskim i ljubavnim odnosom. Unatoč tome što je zbirka preokupirana ljudskim stanjem i prirodom, sudbinom u društvu i međusobnim odnosima, gotovo humanistički, figura boga/Boga nekritički osporava osnovnu humanističku potku. S druge strane, njezin prepoznatljiv metaforički izraz, kontrastiranje i kontrapunktiranje s dodatnim slojevima metaforiziranja, izostanak interpunkcije te opseg pjesama u ovom slučaju izmiču mogućnost konceptualnog sažimanja zbirke pa i cjelovitog sagledavanja svake pojedine pjesme kao tematske, idejne i narativne cjeline, što je bila izrazita odlika i snažna prednost njezinih ranijih zbirki. Opaska Miljenka Jergovića u blurbu na omotu – da je mnoge riječi, fraze, konstrukcije i stihove koji su mu se svidjeli u Vremenu prije jezika podvukao, prepisao i upamtio – nadajmo se, neće funkcionirati kao ironično proročanstvo da se poezija Monike Herceg zbog njezine otvorenosti ne pretvori u seriju ili kolekciju upečatljivih stihova.

Unatoč prijepornim mjestima organizacije same strukture zbirke, pjesme u robusnom Vremenu prije jezika su dobar primjer i možda ne novi trenutak u pjesništvu Monike Herceg, koliko razotkrivene nijanse u njezinom već ranije ustanovljenom pjesničkom glasu, rafiniranom za nove, iznijansirane preokupacije u kojima autorica samu sebe razotkriva i otvara pred čitateljima. Nimalo ne čudi da se već sada može čuti među najnovijim imenima na sceni kako je poezija Monike Herceg bila formativna u njihovom pisanju i za njihovo pisanje. Premda, dojma sam da su u nekoliko mjesta propuštene različite prilike da ova zbirka bude mnogo više od estetski ugodne knjige mainstream poezije. Pa ipak, Vrijeme prije jezika zasigurno će (zasluženo) zadobiti mnoge pohvale kritike i čitateljstva.

Foto: Pixabay.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.