Akademik Mislav Ježić i Lea Kovács laureati su Nagrade Iso Velikanović koju dodjeljuje Ministarstvo kulture i medija za književno prevođenje u dvjema kategorijama: za životno djelo i za najbolji književni prijevod u protekloj godini, odlučilo je stručno povjerenstvo u sastavu Dinko Telećan, predsjednik te članovi Ivana Peruško, Marko Kovačić, Ksenija Banović, Anda Bukvić Pažin, Vlatka Valentić i Dubravko Torjanac. Ježiću je dodijeljena nagrada za životno djelo, a Kovács za prijevod s francuskoga romana Dobrostive autora Jonathana Littella.
Prenosimo obrazloženje žirija: „Akademik Ježić na hrvatski jezik preveo je neka od ključnih vjerskih i filozofskih djela pisanih klasičnim jezicima, a kako je prevodio sa starogrčkoga, staroperzijskoga i srednjoindijskoga, to jest prakrta, kao i sanskrta, posebnu važnost imaju njegovi prijevodi nekih od središnjih djela indijske civilizacije, čime ih je učinio dostupnima i na hrvatskome jeziku.“ Između ostaloga je istaknuto da Ježića kao prevoditelja karakterizira činjenica da gotovo nikad nije „samo“ prevoditelj, već ujedno i analitičar i povjesničar, tumač i vodič kroz starodrevne tekstove koje nam donosi. Posebno je pohvaljen prevoditeljski stil akademika Ježića koji dokazuje njegovu sposobnost pristupa na dva temeljna načina: „kada je potrebno studiozno prenijeti smisao iz jednoga pradavnog, današnjem čitatelju stranoga konteksta u onaj svakodnevni, hrvatski, moderni, Ježić prevodi s minucioznom preciznošću, a kada je potrebno prenijeti poetski smisao, Ježić poseže za cjelokupnom hrvatskom jezičnom baštinom, što uključuje i arhaizme i lokalizme, kao i jezik starih hrvatskih pisaca, ne robujući zadržavanju u okvirima hrvatskoga jezičnog standarda, nego prevodeći taj poetski smisao kroz najbliže ekvivalente iz hrvatske književne povijesti i jezične baštine.“
U stručnoj recenziji prijevoda romana Dobrostive prevoditeljica dr. sc. Maja Zorica istaknula je kako se prevoditelj takvog romana susreće s nizom izazova: „ne samo opsegom teksta ili boravkom u glavi krvnika koji ne osjeća grižnju savjesti, niti se naknadno nastoji opravdati, koji briše moral i govori o pogreškama i zabludama (a ne o zločinima), nego i s čitavom silom dokumentacije koju je autor prikupljao pet godina, a onda minuciozno, gotovo štreberski, utkao u roman.“ Nadalje je pojasnila kako „prevoditelj žonglira ne samo eruditskim romanom koji kliničkim prikazom nasilja predstavlja izazov historiografiji, kojeg estetizacija užasa i poetika okrutnosti približavaju horor filmovima, nego i mnoštvom pitanja koje tekst postavlja. Naglasila je kako je prevoditeljici Lei Kovács možda najveća pohvala upravo to da se on i na hrvatskom čita „kao naracija koja vjerno dočarava sav užas pripovijedanja dok istodobno postavlja sljedeće pitanje: kada ga čitamo, što čitamo i što u njemu volimo?“.
Čestitamo dobitnicima!
