Dok se večeras sprema najpompoznija dodjela književne nagrade u Hrvata, ona T-portala u vrijednosti od 100.000 kuna za koju do zadnje sekunde nećemo znati pobjednika - niti mi, niti onih pet nominiranih koje ste u proteklih par dana trajanja Sajma knjiga prilično često viđali (zaključno s jučerašnjim grupnim čitanjem u Booksi), jedna je književnica svojevoljno odlučila istupiti iz branše, odnosno uzeti si godinu dana neplaćenog dopusta.
Možda ste čitali (vjerojatno jeste jer je o tome pisao Jutarnji list), ali ako slučajno niste, reći ćemo vam da je riječ o Milani Vuković Runjić, svestranoj kulturnjakinji koja se lijepom riječju do sad bavila na razne načine – pišući knjige, uređujući ih i izdajući, vodeći dvije knjižare, recenzirajući i predstavljaući knjige kolega pisaca te pišući kolumne za razne novine i časopise.
Pretpostavljamo da joj je upravo to pisanje kolumni i komunikacija s brojnim čitateljstvom Jutarnjeg i Cosma otvorilo oči i ponukalo je na odluku da se okani lijepe književnosti i posveti pisanju televizijske sapunice 'Zaljubljene žene'. Iako Milana svoj potez opravdava činjenicom da domaću književnu scenu već duže vrijeme doživljava kao 'zajedničku kupelj kojoj nedostaje komponenta stvarnosti' te je još više nervira što se cijeli trud ulaže za tri ridikula koji posjećuju promocije knjiga, surova je istina ta da se knjigom - pisanjem, izdavaštvom i prodajom, kako god – u ovoj zemlji ne da zaraditi.
I ova nas priča vraća na ono vječno pitanje – što je prije nastalo, kokoš ili jaje? Kažemo da su nam novine i televizija takvi zato što smo mi to tražili. Da novinari pišu ono što ljudi žele čitati, da urednici puštaju emisije koje gledatelji žele gledati… Ali ako nam to ne odgovara i ako se bojimo da će generacijama koje dolaze trebati upute za korištenje i rukovanje knjigama, onda ona 'if you can't beat them, join them' nikako neće pomoći.
Kako je Milana oko svojih razloga izrazito samoironična i duhovita, kakva je i inače (ako ste je ikad slušali znate o čemu pričamo) ništa joj od ovoga ne možemo uzeti za zlo. Jedino što nam pada na pamet je da uz otkupe i poticaje ministru Biškupiću predložimo da uvede i projekte prekvalifikacije pisaca. Na taj bi način pisci mogli preko dana raditi kao kondukteri, vozači, trgovci, graditelji, prometnici, doktori, burzovni mešetari, žene na šalteru ili vatrogasci (za plaću, dakako), a poslijepodne i po noći s guštom pisati (bez opterećenja s nagradama i prodajom).
Ovako, nakon cijelog dana piskaranja sapunice o ženama koje balansiraju između privatnog i poslovnog života Milani neće biti do prave književnosti (čega je sama itekako svjesna), a što je živa šteta.
