"U Italiji su tokom trideset godina pod Borgijama imali rat, teror, ubojstva i krvoproliće, iz čega su proizašli Michelangelo, Leonardo da Vinci i renesansa. U Švicarskoj su imali bratsku ljubav – imali su petsto godina mira i demokracije. I čime je to rezultiralo? Satom kukavicom!"
Ova slavna rečenica iz Trećeg čovjeka Carola Reeda dakako nije imala namjeru biti nekakvom osudom Švicarske od strane velikog Grahama Greenea ali je tako zvučala. I rijetko tko se nije u sebi podlo nasmijao nakon što je čuo Harryja Limea odnosno Orsona Wellesa kako izgovara ovu slatku malu osudu zemlje koja je samo nekoliko godina prije negoli je snimljen film rado otvorila svoje banke nacistima koji su u nju spremali bogatstvo oteto židovskim obiteljima. I uopće nije bitno što ta izjava u sebi ne sadrži previše istine. Naime, riječ je o zemlji koja je dala neke od najvećih Europljana u proteklih nekoliko stoljeća, ljude koji su mijenjali duhovnu povijest. Dovoljno je reći kako se za nekoliko dana slavi tristota obljetnica rođenja čovjeka koji je poput preosjetljivog duhovnog seizmografa osjetio potrese koji će se dogoditi u Europi krajem stoljeća u kojem je rođen. Riječ je, dakako o Jeanu-Jacquesu Rousseauu, čovjeku koji je, da paradoks bude veći, zaista i potekao iz obitelji koja je izrađivala satove kukavice, i koji je i sam kao dječak učio taj zanat.
Jean-Jacques Rousseau rođen je u kalvinističkoj obitelji. Njegova majka umrla je nedugo nakon njegova rođenja, dok je njegov otac, proizvođač satova, nakon jednog nasilnog sukoba bio prisiljen pobjeći iz grada. Nakon toga mali je Rousseau ostavljen na čuvanje kod svoga ujaka i nikad nije dobio kvalitetno formalno obrazovanje. Trinaestogodišnji Rousseau zaposlio se kod jednog gravera, koji ga je fizički zlostavljao, nakon čega bježi iz Ženeve. S petnaest godina upoznaje 29-godišnju rastavljenu plemkinju Françoise-Louise de Warens, koja postaje ljubav njegova života. Zbog nje prelazi na katoličanstvo, čime gubi status građanina Ženeve, uvjetovan pripadnošću kalvinizmu, a koji propovijeda 'zlo u čovjeku' i naučavanje da su 'ljudi bijedni grešnici, rođeni u zlu i tjerani da čine pogrešno, kao i bez mogućnosti da čine dobro'. Protiv toga će se naučavanja Rousseau boriti tvrdnjom da je čovjek u biti rođen čist i neiskvaren, zbog čega će u Ženevi biti proklet a njegove knjige spaljene.
Poslije u životu ponovno će se konvertirati na kalvinizam kako bi vratio građanski status u Ženevi. U razdoblju neposredno prije no što je postao punoljetan mladi Rousseau će se izdržavati raznim poslovima, pa je tako radio kao sluga, tajnik, ali i učitelj, čitavo vrijeme lutajući Francuskom i sjeverom Italije. S vremena na vrijeme živio je s De Warens, koju je nazivao 'maman', i koja je istodobno održavala vezu s još jednim slugom u svojoj kući uz Rousseauovo znanje. De Warens i njezin krug učenih prijatelja približili su Rousseaua intelektualnom životu. Nakon što odlazi u Pariz Rousseau preživljava radeći kao tajnik. Sa 29 godina upoznaje Thérèse Le Vasseur, intelektualno i fizički neprivlačnu sluškinju, s kojom ostaje do kraja života, no bez braka. Imali su petero djece, koje Rousseau šalje u sirotište, što je relativno uobičajena praksa u ono vrijeme. Doduše, u svome kasnom djelu, znamenitim Ispovijestima, Rousseau izražava vječno kajanje zbog te odluke. Njegova karijera doživljava strelovit uzlet nakon teksta za Akademiju u Dijonu koja je organizirala natječaj na temu 'Je li progres umjetnosti i znanosti pridonio čistoći ili kvarenju morala?'. Rousseau osvaja nagradu za tekst u kojem stoji da razvoj umjetnosti i znanosti nikako nisu unaprijedili čovjekov moral, već isključivo nejednakost, razvoj luksuza i lijenost. S 38 godina napokon postaje poznat. O njemu priča čitava Francuska, samim time i čitava Europa. Deset godina kasnije piše Juliju ili Novu Heloizu koja postaje velikim književnim hitom onodobne Europe s pričom o strastvenoj ljubavi između učitelja Sainta Preuxa i njegove učenice Julije. Godinu dana kasnije objavljuje Émilea, djelo koje izaziva pravi potres te biva promptno zabranjeno i u Francuskoj i u Švicarskoj. Francuski parlament naređuje da se knjiga ima spaliti, a Rousseau je osuđen za naučavanje protivno vjeri, zbog čega bježi u Švicarsku.
Rousseau, koji je oduvijek bio hipohondar, sve više razvija maniju proganjanja te se polako razvija u izrazitog mizantropa. Na poziv engleskog filozofa Davida Humea odlazi u Englesku, no ubrzo se svađa sa svojim novim prijateljima i vraća se inkognito u Francusku, gdje živi pod drugim imenom. Godine 1770. dobiva dopuštenje da se vrati u Pariz uz uvjet da ne piše protiv vlasti. Prema kraju života Rousseau, koji postaje duševno bolestan, u augustinovskoj tradiciji piše Ispovijesti, prvu romantičnu biografiju, što će izvršiti golem utjecaj na književnost devetnaestog stoljeća i koja će ostati vječna inspiracija i u narednim stoljećima (sjetimo se Derride). Umire sa 66 godina.
Iako posve suprotan svome kolegi i suparniku Voltaireu, Rousseau biva pokopan uz njega u Panthéonu u Parizu.
Zanimljivo je kako ovaj pisac genije nekako ipak nije pronašao mjesto u hrvatskim lektirama, niti u čitankama, gdje mu je posvećeno samo nekoliko natuknica u poglavlju o prosvjetiteljstvu, dok su recimo jedan Corneille (autor također genijalan, no koji je današnjem gimnazijalcu zanimljiv i drag kao prišt s kojim danima vodi rat i koji nikako da se povuče i nestane ravno u pakao propalih leukocita odkud je i došao) ili Carlo Goldoni dobili svaki po pet stranica teksta. Svakako da je već pomalo dosadno slušati priče o promašenim kurikulumima, posebno naricanja o hrvatskom, no za vjerovati je da bi današnjem srednjoškolcu bilo mnogo draže čitati Rousseauove protoromantičarske sanjarije koje i danas zvuče tako svježe i opasno čak i kad su uvijene u decorum ili racionalistički bienséance od kojeg buntovni Rousseau nikad nije u potpunosti pobjegao. Učenici, primjerice, moraju čitati Matiju Antuna Reljkovića i njegovo pučko prosvjetiteljsko djelo Satir iliti divji čovik, nastalo iste godine kad i jedno drugo, nešto značajnije prosvjetiteljsko djelo. Riječ je o knjizi Émile ili O odgoju, koje je objavljeno istovremeno dok je naš Reljković u Dresdenu tiskao svoju deseteračku epsku prodiku u jedanaest pjevanja. Ova djela spominjemo zato što se ove godine obilježava dvjesto i pedeseta obljetnica njihova objavljivanja. Obljetnica je to koju u slučaju Rousseaua jednako ozbiljno uzimaju i Švicarci kao i Francuzi, u kojoj slave djelo koje izrazito snažno utječe na razumijevanje odgoja u suvremenom ljudskom društvu, s Rousseauove dvije glavne pretpostavke – da se čovjek u načelu rađa dobar i da društvo i civilizacija kvare njegovu prirodnu dobrotu.
Inače, vrhunac proslave bit će na tristotu obljetnicu Rousseauovog rođenja, idućeg četvrtka u Ženevi, gradu u kojem se rodio ovaj genijalni pisac i mislilac. Istom onom gradu u kojem je točno dvjesto godina kasnije rođen još jedan mislilac koji je promijenio način na koji čovjek poima svijet oko sebe, odnosno jezik. Taj čovjek je Ferdinand de Saussure, otac suvremene lingvistike i začetnik teoretske škole koja će obilježiti dvadeseto stoljeće – strukturalizma.
Da se vratimo na slavnu kukavicu iz Trećeg čovjeka. Švicarce u 17. i 18. stoljeću renesansa koja je završila na određeni način 1527. povlačenjem Švicarske garde u Vatikanu kao da nije niti dotaknula. Zato je u Ženevi za Rousseauovog života došlo do događaja koji kao da će navijestiti zbivanja u susjednoj Njemačkoj niti dvjesto godina kasnije, prvog masovnog spaljivanja izopačene književnosti. Rousseaua, koliko god bio uvrijeđen i pogođen spaljivanjem njegovih knjiga na lomači, niti to nije udaljilo od vječnog osjećaja pripadnosti upravo tom podneblju, kojega je nadrastao u svakom smislu. Čini se prigodnim ovu malu priču o Švicarcima i satovima završiti citatom samoga Rousseau koji je uvijek, čak i kad mu je nazdravljalo pariško visoko društvo, ostao ponosan na svoje urarsko šegrtovanje: "Proizvođač satova u Ženevi može se kretati u najvišem društvu i razgovarati o čemu god želi, dok proizvođač satova u Parizu može pričati samo o satovima".
Neven Svilar
