Čitanje na WC-u zanimljiv je književni ali i sociološki fenomen. Naime, prema nekim istraživanjima, više od polovice ljudi voli čitati na WC-u. U razgovorima o čitanju na WC-u često ćemo čuti raznorodna razmišljanja – dok se neki zgražaju nad takvom rabotom, drugi su veliki pobornici ove vrste upražnjavanja perioda pražnjenja.
Jedni, naime, tvrde kako im je nezamislivo ne provesti vrijeme na WC-u bez neke vrste literature u ruci, bilo da je riječ o nekom lakom štivu koje bi potaklo rad crijeva, bilo da je u pitanju vrhunska literatura zbog čije kvalitete WC-čitatelji ostaju sjediti nad školjkom mnogo dulje nego li je to zaista nužno. Protivnici čitanja na WC-u lako, pak, u bilo kojem trenutku mogu početi mahati čistim činjenicama, koje nam kažu da zbog zadržavanja bakterija na WC-u možda i nije najuputnije čitati za vrijeme obavljanja nužde i držati hrpe knjiga pored WC školjke.
Doduše, iskustvo nam govori da su često baš ljudi kojima je čitanje na zahodu iz ovog ili onog razloga gadljivo baš oni koji najmanje čitaju. Podsjeća nas to na jednu davnašnju epizodu Seinfelda u kojoj je nesretni George Costanza izazivao gađenje i prijekor zbog toga što je knjigu koju je čitao na WC-u pokušavao nekome posuditi. Ako se ne varam, knjiga koju je George bezuspješno pokušavao uvaliti drugima bila je monografija Claudea Moneta. Ovaj podatak mi je ostao u memoriji samo zbog toga što mi se oduvijek činilo da su idealne knjige za WC upravo one manjeg formata, a što se i empirijski može dokazati u provizornim mini-bilbiotekama na zahodima naših prijatelja i poznanika.
Osim što je bezbroj dobrih knjiga pročitano na wc-ima, neke su i napisane na njima. Poznata je obrada te teme kod dobitnika Nobelove nagrade za književnost iz 2010. godine, Maria Vargasa Llose, koji u poznatom kratkom romanu Pohvala pomajci piše o jednom književniku i književnom znalcu koji godinama praktički nije izašao iz WC-a, budući da mu je pisanje bilo nekom tajnom vezom sljubljeno s probavnim funkcijama.
Kad smo kod nobelovaca i WC-a, zanimljiv je podatak i kako je WC papir bio važan segment djela dobitnika Nobelove nagrade za književnost poput Johannesa Vilhelma Jensena, Williama Faulknera, Giorgosa Seferisa i Daria Foa. Dobro je znana činjenica da su brojne znamenite pjesme napisane na WC-papiru, a i neki romani mnoge svoje partije mogu zahvaliti toalet papiru, među kojima je jedan od najpoznatijih On the Road Jacka Kerouaca, koji je znatnim svojim dijelom napisan na rolama toalet papira. Dobitnik Nobela za književnost Jaroslav Seifert navodno je u mladosti zarađivao za život i pisanjem recenzija toalet papira, što je postala pomodna praksa među književnicima mlađe generacije posljednjih godina. Kad smo kod toalet papira spomenimo i relativno nedavni primjer jedne njemačke izdavačke kuće koja je na tržište izbacila WC-papir na kojem su tiskani poznati književni tekstovi.
Britanski Guardian prije nekoliko je dana objavio rezultate istraživanja dječjeg gastroenterologa iz Izraela, Rona Shaoula, koji se odlučio znanstveno pozabaviti navikom čitanja na WC-u, ispitavši pritom nekoliko stotina ljudi. Shaoul tvrdi kako je riječ o području koje je iz teško dokučivog razloga prezreno od strane znanstvenog istraživanja. Što se same navike čitanja na WC-u tiče, Shaoul tvrdi kako se ona zasigurno pojavljuje sa samim izumom tiskarskog stroja odnosno pojavom tiskanih knjiga. Shaoul se u svom istraživanju pozabavio i literaturom o ovom fenomenu pa je tako primjere našao i u srednjovjekovnim tekstovima kao što je u tekstu anonimnog autora hagiografije The Life of St Gregory gdje se kaže kako je toalet u to doba bio visoko u tornju dvorca što je nudilo 'priliku za neometano čitanje'. Tu je i Lord Chesterfield koji je slavio čitanje na zahodu, sjetivši se priče o čovjeku koji je mudro provodio svoje vrijeme tamo proučavajući Horacija.
Kad smo kod čitanja velikana, i to od strane velikana, recimo da se Shaoul prisjeća i Henryja Millera, koji je svoje vrijeme također mudro trošio, čitajući primjerice Homera, i pritom tvrdio da se najveći klasici nigdje ne mogu tako dobro čitati kao na WC-u, budući da specifična okolina potiče neka visoko kvalitetna djela, dok se ona slabija samo još više i očitije pokazuju takvima. Štoviše, Miller je davao i savjete kakvi su zahodi pogodni za koju vrstu pisaca, pa bi tako Rabelais bio pogodan za čitanje u poljskom WC-u "gdje maleni trak svjetlosti prodire kroz rupicu na daskama".
Tu dolazimo do onog drugog dijela fenomena, a to je higijenska strana čitave priče. Shaoul, koji radi u medicinskom centru Haifi, smatra da je strah od bakterija za vrijeme čitanja u WC-u ipak malo pretjeran. Naime, bakterije mogu preživjeti samo nekoliko minuta na novinama, no plastični omoti knjiga kao i zaštitne maske iPhoneova ipak mogu zadržati bakterije i do nekoliko sati. No, kaže Shaoul "rasprostranjena navika čitanja na WC-u je u principu bezopasna".
Shaoul se pozabavio i ostalim zanimljivim problemima vezanim uz ovaj fenomen. Njegov upitnik je pokazao da su ljudi koji imaju naviku čitanja na WC-u uglavnom visoko obrazovani muškarci. Ispitao je 499 osoba, muškaraca i žena, između 18 do 65 godina, i to svih kategorija, od nezaposlenih preko studenata, građevinara, akademika, seljaka i građana. Više od polovica muškaraca (64%) i 41% žena je priznalo da čitaju na WC-u, a materijal za čitanje su opisali kao 'što god je pri ruci', ali većinom novine.
Neven Svilar
Iskoristimo ovu temu i podsjetimo se našeg Zeca the toilet managera i njegove kolumne 'Balansiranje psihe'. :)
