Foto: Facebook.
Srpski pisac i prevoditelj David Albahari napustio nas je u 75. godini.
Rođen je 1948. godine u Peći, a prvu knjigu, zbirku priča Porodično vreme objavio je 1973. godine. Pet godina kasnije tiskan mu je i prvi roman Sudac Dimitrijević. Iza sebe je ostavio zbirke priča, romane i knjige eseja za koje je dobio prestižne nagrade, među kojima se ističu Opis smrti, Cink, Kratka knjiga, Snježni čovjek, Mamac, Gec i Majer, Pijavice, Ludwig, Brat, Ćerka, Kontrolni punkt, Životinjsko carstvo i mnoge druge.
U razdoblju od 1973. i 1994. godine radio je u redakcijama više beogradskih i novosadskih časopisa i izdavačkih kuća. Preveo je veliki broj knjiga, priča, pjesama, eseja i dramskih tekstova mnogih američkih, britanskih, australskih i kanadskih pisaca, među kojima su Saul Bellow, Isaac Bashevis Singer, Vladimir Nabokov, Margharet Atwood, Sam Shepard i drugi. Bio je član Srpske akademije znanosti i umjetnosti, PEN centra i Srpskog književnog društva. Od jeseni 1994. godine do 2012. godine živio je Calgariju u Kanadi, a 2012. se preselio u Beograd.
Višestruko je nagrađivani pisac, a među najznačajnijim priznanjima je Andrićeva nagrada za zbirku priča Opis smrti 1982. godine te NIN-ova nagrada za roman Mamac 1996. godine. Djela su mu prevedena na brojne jezike – albanski, bugarski, danski, engleski, esperanto, francuski, grčki, hebrejski, mađarski, njemački, poljski, slovački, španjolski i talijanski, što ga čini najprevođenijim suvremenim srpskim piscem.
U MaMinoj i Booksinoj biblioteci Prijatelji objavljena je njegova zbirka priča 21 priča o sreći koja se direktno veže na Metafiziku stvarne sreće francuskog filozofa Alaina Badioua. Njegovi kratki zapisi mogu se čitati kao reakcije na Badiouove filozofske teze, kao varijacije na njihove teme, ali i kao samostalne priče o likovima – studentima i studenticama, spisateljima i spisateljicama, majkama i očevima, momcima i djevojkama, učiteljima i učiteljicama – koji na razne načine pokušavaju otkriti što je uopće sreća, e da bi se mogli baciti na potragu za njom. I u tome ponekad uspijevaju.
Na portalu Booksa.hr vodio je Piščev dnevnik (2014. – 2016.) koji je započeo kao kolumna, da bi se potom pretočio u živo izdanje programa, ciklus književnih razgovora u klubu Booksa s književnicima, teoretičarima i umjetnicima važnima za njegov rad. Tako je ugostio srpsko-mađarsku književnicu Ildiko Lovas, kanadskog filozofa Marka Kingwella te izraelskog književnika i aktivista Davida Grossmana.
U Mi smo medvedi zapisao je:
„Eto, ranije ili kasnije, ja stižem do tišine. I kada pišem priče i kada zapisujem romane i kada radim na poetskim ili dramskim tekstovima, ja imam samo jedan cilj: doći do tišine. Proleće me, na neki neopisiv način, najviše podseća na tišinu. Trebalo bi da tišinu povežem sa zimom, sa belilom snega koji nagoveštava odsustvo reči, ali uvek mi proleće, taj ponovo neuspeli pokušaj prirode da se u potpunosti obnovi, donosi neku vrstu potvrde da će posle početne eksplozije boja, cvetova i zvukova, uslediti samo tupa tišina.
Naravno, odmah sledi pitanje čemu sav ovaj napor da se kaže da nešto nije trebalo reći. Ali bez tog napora ništa ne bi imalo smisla. Mi govorimo zato da bismo potvrdili svoju nemost, mi pevamo da bismo bolje uživali u odsustvu pesme. Zapetljano je sve to, ali ako ne verujemo u zapetljanosti ovoga sveta, onda ne možemo verovati ni u šta. Proleće je godišnji ritual koji nas podseća na to da je upravo završena zima, godišnje doba koje je zapravo vreme smrti. Mi se budimo u proleće samo da bismo ponovo zaspali na kraju jeseni, a onda se probudili kao medvedi posle zimskog sna i potražili još ono malo meda koje je ostalo na dnu košnice.“
Iza dragog nam pisca i prijatelja ostalo je mnogo meda na dnu košnice, itekako vrijednog i slatkog, kojemu ćemo se, neovisno o godišnjem dobu, vraćati u godinama koje su pred nama.
