Kako neki od readingaša Karakaša nisu čitali prije, ova nam se medijski glorificirana zbirka činila kao izvrstan izbor za upoznavanje. No, međutim…
Eskimi (Profil) donose pet kratkih priča čiji su glavni likovi redom siromašni bijednici ličke provenijencije, sloj kojim se kratkopričaš Karakaš bavio i u ranijoj zbirci Kino Lika (Jesenski i Turk). Za razliku od Kina čija se radnja zbivala u autorovoj domaji, u Eskimima imamo Ličane koje je nevolja otjerala u grad, a grad ih baš nije dočekao raširenih ruku. Četiri priče tematski su povezane čemernim egzistencijama dislociranih Ličana koji u gradu, kako reče autor, funkcioniraju dobro kao Eskimi na Havajima, dok jedina priča koja razbija tematsko bratstvo i jedinstvo opisuje ratnu svakodnevicu.
Dakle, Karakaš piše socijalnu prozu, napučenu frustriranim likovima koji su trbuhom za kruhom krenuli u bolji život da bi se tamo susreli s praznim frižiderom, miševima i trajnim osjećajem neprilagođenosti. Karakaš je sjajan u stvaranju atmosfere egzistencijalnog bezdana što mu uspijeva s minimalno opisa (rekli bismo, čak premalo). Kod njega je sve u dijalogu i u neizrečenom. Ogoljen, koncizan izričaj reduciran je na najnužnije, odakle i dolaze česte usporedbe s Carverom. Ritmičnost dijaloga postignuta je obilatim korištenjem interpunkcije koja ima više funkcija - udahnjuje život dijalogu i daje mu određenu plastičnost te ukazuje na neizrečene replike i suptilno naglašava psihološka stanja likova. Karakaš je majstor plastičnog, realnog dijaloga, u ovom slučaju posebno živopisnog jer je baziran na ličkoj čakavici, nevjerojatnom miksu svih hrvatskih narječja, koji je zanimljiv i ritmičan te ga nemamo prilike često čitati ukoričenog.
U čemu je onda problem? Kao prvo, formalna šabloniranost priča. One, naime, redom završavaju začudnim obratom koji nakon druge priče postaje predvidljiv, pa ako i nećete pogoditi što će se točno dogoditi, sigurno ćete biti na dobrome putu. Drugi problem s ovom zbirkom jest što je previše nalik scenariju. Neki joj to možda neće uzeti za zlo, ali mi se nekako nismo mogli oteti dojmu da Karakaš, koji je ovo ljeto s Matanićem snimao film po Kinu Lika, računa s ekranizacijom i ove zbirke. Dođe li do toga, očekujte tipičan hrvatski čemer - siromaštvo, psihološke i seksualne devijacije, hermetičnost, beznađe te na sve to dodajte usporenu kameru u stilu novog vala. Karakaš zaista isprekidanim dijalogom uspijeva usporiti vrijeme, fokusirati našu pažnju na određenu sliku i ta je filmičnost njegov trade-mark, no ipak nam se čini da se autor previše posvetio formi i tehnici pisanja, a manje samom sadržaju. Hoteći žarko prikazati nesreće gradskih Ličana, Karakaš zaboravlja da je takvih priča i previše, pa sve to ostavlja dojam već sto puta prežvakanog velegradskog podzemlja. Iako ne možemo zanijekati da su Ličani inovativna tema, čini nam se da iza stilske dotjeranosti teksta i variranja istih depresivnih motiva zapravo i nema neke pozadine.
Ipak, moramo priznati da Damir Karakaš na domaćoj sceni, što zbog jedinstvenoga, friškog glasa, što zbog izbora tema, a što zbog poetične ritmičnosti rečenice u sudaru s grubom realnošću ispričanoga, stoji kao neka jedinstvena figura, lički vuk samotnjak. Stoga ovu kritiku shvatite kao preporuku za čitanje, ali ipak počnite s Kinom Lika koja bi dobila bolju prolaznu ocjenu.
Booksina Reading grupa
