Jučer je u Booksi gostovao jedan od najzanimljivijih suvremenih austrijskih pisaca, filozof, teatrolog, germanist i profesor s njemačkom adresom Josef Haslinger. Povod njegovog dolaska hrvatski je prijevod romana Bal u operi iz 1995., za čije je objavljivanje zaslužna izdavačka kuća Fraktura. Na promociji su, osim autora i izdavača Seida Serdarevića, govorili i prevoditeljica romana Ana Šunjara te direktor Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu Christian J. Ebner.
U uvodnoj riječi Christian J. Ebner je Haslingera okarakterizirao kao odličnog filozofa kulture i društvenog kritičara, čiji je roman puno više od političkog trilera. Njegova se višeslojnost, smatra Ebner, očituje u velikom dijapazonu obrađenih tema koje variraju od migracija, ekstremnog nacionalizma i beskrupuloznosti medija do intimnijih tema poput odnosa oca i sina.
Izdavač Serdarević za roman Bal u operi ima samo riječi hvale: "Bal u operi je politički triler, roman kojim je Haslinger gotovo proročanski, poznavajući političku kulturu, najavio ono što će se zbivati krajem 20. i početkom 21. stoljeća." Roman govori o napadu plinom na Bečku operu u kojoj se u tom trenutku nalazi sva politička krema. Iako počinitelji nedjela nisu muslimani, već neonacisti, paralele sa službenom verzijom događaja koji su se zbili 9. rujna 2001. su neizbježne. Druga važna tema o kojoj roman progovara su današnji mediji, lešinarstvo medija tj. bigbraderizam medija. Serdarević je naveo da je Haslinger u roman uveo i niz drugih politički zanimljivih tema, ali smatra da je osnovna bit romana, bez obzira na njegovu slojevitost, jedna obiteljska priča tj. odnos glavnog lika romana i njegova sina. Izdavač je progovorio i o stilu romana, za kojeg reče da nimalo ne nalikuje uobičajenim trilerskim konstrukcijama nego da je pisan postmodernističkim stilom - priča nam je dana u obliku mnogobrojnih intervjua.
Prevoditeljica Ana Šunjara /naslovna/ dala je svoje viđenje romana kroz prizmu problema na koje je nailazila tijekom prijevoda. Ona reče da je roman jako obilježen Austrijom i da je zbog toga što se sve zbiva u Beču morala istraživati ne samo bečki dijalekt nego i plan grada. Izjavila je i da se malo namučila sa stihovima, i da su akronimi korišteni u romanu maltene ostali onakvi kakvi su u originalu. Njoj osobno je više bila zanimljiva intimna strana priče nego senzacionalistički triler.
Da ne duljimo, donosimo vam transkript razgovora između Seida Serdarevića i austrijskog profesora Halsingera, koji je odmah izjavio da mu se jako sviđa u Booksi jer se osjeća kao kod kuće i simpatičnoj je prevoditeljici skromno zahvalio riječima da misli da za svakog autora postoji druga šansa, a to je prevoditelj.
Vi ste u relativno kasnim godinama napisali svoj prvi roman. Ranije ste rekli da ste prvu rečenicu ovog romana napisali već 1989. godine. Koliko ste ga dugo spremali?
Da, istina je da sam o njemu počeo razmišljati već tada. U to sam doba radio u Americi i mnogo sam putovao. Putem sam načuo nešto o razvoju desnice i tada mi je palo na pamet da pišem o povratku masovnog terorizma u Europu.
U romanu opisujete sve slojeve austrijskog društva: od kulturno- političke elite, lijevo orijentiranih studenata koji protestiraju protiv bala, ovisnika, nižih državnih službenika poput policajaca pa sve do terorista. Slika društva u romanu jako je kompleksna. Koliko su vam u radu pomogla vaša istraživanja i teme kojima ste se ranije bavili.
U pozadini romana krije se moj interes za austrijsku politiku. Radio sam na romanu pet godina. Pratio sam desne radikale koji su se u Europi počeli pojavljivati sredinom 90-ih. Od njih sam napravio vjerske fanatike. Kad sam pisao knjigu, nisam ni slutio da ću dotaknuti temu koja će kasnije biti aktualna.
Knjiga je prevedena na dvadesetak jezika. Zanimljivo je da su je Japanci preveli prvi. Možete li nam opisati svoj posjet Japanu koji se zbio svega par mjeseci nakon napada plinom u tokijskoj podzemnoj željeznici?
Kad je knjiga izašla u veljači 1995. kritičari su govorili: "To je stvar mašte", i takvim komentarima čovjek nije mogao odoljeti, ali svega mjesec dana poslije zbio se taj napad u Japanu. Ja sam za pola godine otišao u Japan i doživio nevjerojatno iskustvo jer su me Japanci gledali kao stručnjaka za napade plinom.
Paralale s mojim romanom su brojne i zastrašujuće. Sekti Aum Shinrikyo koja je to počinila, taj je incident trebao biti proba prije napada na vladu helikopterom gdje bi pobili cijeli japanski politički vrh. Djelovali su pod šifrom 'armagedon', baš kao i teroristička organizacija u mojem romanu. A i tretman izdajica je isti: uništavaju se da od njih ništa ne ostane. (Spominjalo se da su Japanci mljeli svoje izdajnike, dok su Haslinegorovi likovi civiliziraniji pa svoje samo pale, op.a.).
Otac u romanu iskupljuje svoje grijehe prema sinu i kroz cijeli roman pokušava dokučiti srž njihovog odnosa. Koliko vam je taj odnos koji je okosnica romana bio bitan? Glavni junak je Židov koji je emigrirao u Englesku. Koliko je taj element bio važan u gradnji romana?
Odnos je doista središnja okosnica romana. Bitna mi je bila ta priča o tri generacije austrijske obitelji. Djed nije bio vjernik, ali je morao napustiti zemlju jer je bio Židov. U Engleskoj je oženio Čehinju, a njihov sin je otac-pripovjedač u romanu. Moram spomenuti da tu ima dosta paralela i s izbjeglicama s ovih prostora. Zanimljivo je da se upravo taj lik vraća u onaj grad iz kojega je njegov otac protjeran. Roman želi prikazati kontradiktornosti austrijskog društva.
I za kraj, pitanje o desnici. U romanu nema polarizacije u karakterizaciji likova. Oni nisu crno-bijeli. Zanima me taj motiv mržnje prema strancima. U Austriji je ona posebno izražene prema stanovnicima iz država bivše Monarhije. Koliko je ta tema bila prezentna u Austriji dok ste tamo živjeli?
Tijekom 90-ih u Austriji se javila mržnja prema Slavenima. U Njemačkoj je pak ekstremna desnica bila više orijentiran protiv Turaka, muslimana... Danas je drugačije. Imigracija u Austriju je ojačala, pa desničarima u oči više upadaju imigranti iz drugih kultura.
