I dok je objavljivanje originalne verzije kultnog romana beatnika Jacka Kerouaca, Na cesti, dočekano kao jedno od važnijih književnih događaja godine, najavljeno izdanje needitiranih kratkih priča jednog od najvećih američkih pisaca kratkih priča, Raymonda Carvera, izazvalo je više kontroverze u književnim krugovima nego oduševljenja, izvještavaju ugledni časopisi Guardian i New York Times.
Naime, Carverova udovica Tess Gallagher, i sama pjesnikinja koja je o svojim zajedničkim godinama s Carverom napisala i knjigu Raymond Carver i ja, odlučila je objaviti 17 njegovih priča iz zbirke O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi (1981.) u originalnoj verziji, kako su izgledale prije rigoroznog kraćenja Carverovog prvog urednika Gordona Lisha, čovjeka kojeg mnogi smatraju zaslužnim za piščev takozvani 'minimalistički stil', u maniri Čehova i Hemingwaya. Carverov minimalizam opisa, suzdržanost i usredotočenost na radnju obilježili su čitavu epohu u književnosti druge polovice 20. stoljeća i postali jedno od glavnih smjernica za brojne američke i europske pisce. Međutim, sam se Carver protivio Lishovom kraćenju i zahtijevao da se njegove zbirke priča, koje uključuju monumentalna djela poput Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te? ili Odakle zovem, ne krate, već objave u originalnoj verziji pa je stoga lako moguće da bi ih i sam pisac kad-tad takvima objavio da je poživio duže od 50 godina.
Hoće li Carverovo književno naslijeđe izgubiti na važnosti utvrdi li se da je ono što ga je proslavilo i nije bila njegova ideja, teško je procijeniti. Izgleda da se ponovno aktualizira pitanje: Što je važnije - pisac ili djelo? Da li je važnija originalna verzija, odnosno autentičnost, od utjecaja samog djela? Dovoljno se sjetiti brojnih polemika o tome da li je Ilijadu i Odiseju uistinu napisao Homer ili netko drugi, te da li je Shakespeare autor svih onih pustih drama ili možda ipak Francis Bacon, Christopher Marlowe, Edward de Vere…? Današnjem čitatelju vjerojatno je manje bitno kako se zove autor, jer su riječi ono što nas dirne, pamti se i citira, odnosno "Ono što zovemo Ružom, jednako bi tako mirisalo i nekim drugim imenom", kako je rekao Shakespeare. Ili je to ipak bio Marlowe?