Page arrow

Favorit za nagradu Jutarnjeg lista za publicistiku?

Large 124
Ponedjeljak
30.04.2007.

Kad predstavljanje neke knjige svojim dolaskom i prigodnim govorom oplemene ljudi poput Ive Banca, Latinke Perović, Miljenka Jergovića i Stipe Mesića, a veliku dvoranu Novinarskog doma dupkom napune predstavnici sedme sile i dobronamjerni znatiželjnici (među njima i moja malenkost) onda možemo zaključiti da je u pitanju vrlo važan književni događaj.

Naime, prije nekih mjesec dana u zagrebačkom Novinarskom domu predstavljena je knjiga Slavka Goldsteina 1941. - godina koja se vraća, izvrsna povijesno-memoarska knjiga u kojoj autor na nevjerojatno lucidan način kombinira i isprepliće prikaz vlastitog doživljenog iskustva u Karlovcu u krvavim vremenima Drugog svjetskog rata s analizom povijesno-političke pozadine događaja koji su bili ključni za sve ono što se događalo u Hrvatskoj od 1941. do 1945.

U pravoj poplavi loše i bljutave publicistike koja za temu uzima baš Drugi svjetski rat, Goldsteinovo djelo odskače uvjerljivošću i živahnošću stila, i baš tim sjajnim novinarsko-literarnim pristupom izbjegava mogućnost dosade za čitatelja.

Goldstein polazi od tragedije njegove obitelji za vrijeme ustaške strahovlade, međutim on ne odvaja njihovu sudbinu od sudbine čitave zemlje. On nije u potrazi za osvetom, što bi se moglo očekivati s obzirom da mu je kao djetetu preko noći uništen život, već za istinom, jer ma koliko ona bila bolna, ona mu je jedina duhovna hrana i jedini način da dovrši svoju opsesivnu potragu za odgovorom na pitanje zašto. Odgovore na to zašto Goldstein nalazi i u svojim sjećanjima, sjećanjima svojih prijatelja, suboraca, poznatih i nepoznatih ljudi čija priča može biti jedna od kockica u mozaiku zvanom istina. Međutim, u kreiranju te istine ta sjećanja mu nisu bila dovoljna, jer je želio čuti i priču suprotne strane, pa je odgovore tražio po onovremenim novinama, službenim spisima, osobnim pismima, memoarskim zapisima sudionika (čak se u Njemačkoj, dugo nakon rata susreo s visokim ustaškim dužnosnikom Vinkom Nikolićem u čijem je arhivu pronašao pismo Ive Goldsteina upućeno malome Slavku, napisano nedugo prije nego li je Ivo skončao u jednoj od mnogih velebitskih jama ustaškog logora Jadovno).

Zahvaljujući svom izuzetnom talentu za dramski rasplet, te za suptilno miješanje koktela publicistike i proze, od početka do kraja ove opsežne, mučne, ali i divne knjige Goldstein nas prisiljava da knjigu čitamo u jednom dahu.

1941. - godina koja se vraća knjiga je napisana po poglavljima, a svako poglavlje je priča za sebe i može se čitati i shvatiti zasebno, međutim kao u predivnim omnibusima Alejandra Inarritua sve te naizgled samostalne zbirke sjećanja spajaju se u jednu neraskidivu cjelinu, koja ukoričena predstavlja dragocjen materijal za hrvatsku književnu baštinu, bilo da je doživljavamo kao povijesno- znanstvenu literaturu, bilo samo kao lijepu književnost.

Goldstein nas u tim poglavljima upoznaje sa svojim ocem, koji samo zato što je bio židovski intelektualac lijeve orijentacije, ili bolje rečeno samo zato što je bio Židov, život skončava voljom nekog ustaškog krvnika. Uvodi nas u idilični život  Karlovca do svibnja 1941. iz perspektive trinaestogodišnjeg dječaka kojemu se nakon hapšenja, prvo svog oca, a onda i majke, život pretvara u pakao i silom prilika odrasta puno prije nego što bi trebao (to me neodoljivo podsjeća na sudbinu malog Christiana Balea, junaka Spielbergova Carstva sunca, koji u vihoru rata biva odvojen od svoje obitelji i suočen s beskompromisnim preživljavanjem preko noći postaje čovjek). Navodi nam malo more povijesnih događaja (ustaški pokolji u Hrvatskom Blagaju, Veljunu, Glini, te mnogim drugim poznatim i nepoznatim selima Banije i Korduna) otkrivajući pravu narav ustaškog pokreta, a zatim i partizanskog, kad se nakon prve romantične dječje zanesenosti naglo otrijezni, razočarano shvativši da ne želi slijepo vjerovati i služiti idealima jedne ideologije, koja kao i ona ustaška, probleme sa protivnicima rješava surovom represijom.

Priča nam o ljudima koji su u vrijeme zla ostali ljudi, ali puno veću pažnju poklanja onima drugima koje niti ne osuđuje jer shvaća da od te osude i nema neke koristi, već ih samo pokušava shvatiti. Meni je osobno najdojmljivija priča o dva sela, Prkosu i Banskom Kovačevcu, susjednim selima u okolici Karlovca, jednom srpskom i jednom hrvatskom koji su svaki u različitim vremenskim periodima doživjeli velike tragedije, Prkos 1941., a Banski Kovačevac 1991. Prkos od strane satnije Maksa Luburića, a Banski Kovačevac od strane milicije SAO Krajine točno 50. godina poslije. Prkošani su 50 godina predbacivali svojim susjedima da nisu ništa učinili da pokušaju spasiti barem nekoga od brutalno pobijenih seljana Prkosa, a stanovnici Banskog Kovačevca Prkošanima da im ne žele otkriti gdje su pokopani njihovi najbliži. Bez obzira što rata više odavno nema i što su prvi susjedi, suživota i komunikacije među tim selima danas nema. Postoji samo hladno nepovjerenje stvoreno duhovima prošlosti i zato mi se čini da je baš ova priča sukus svega onoga što nam je Slavko Goldstein želio poručiti svojom knjigom, a to je da mi, kojima je ova knjiga posvećena, međusobnom tolerancijom, komunikacijom pokušamo onemogućiti da se takve krvave godine poput 1941. i 1991. ikad više vrate. 

 
Saša Čobanov

Možda će vas zanimati
Urednički komentar
Homepage goldstein 17.09.2017.

Partizan, Prometej, povjesničar

U spomen na izuzetne živote Slavka Goldsteina (1928. - 2017.)

Piše: Luka Ostojić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu