Kad je neka osoba dugo prisutna i kontinuirano djeluje, nažalost, potreban je vrlo dramatičan povod da bismo stali, osvrnuli se i shvatili opseg njezinog djelovanja. Smrt Slavka Goldsteina stoga nas je podsjetila koliko je životā prošao u svojih 89 godina.
Već na početku njegove biografije nalazimo nevjerojatan materijal. Rođen je 1928. u Sarajevu, s 14 godina pridružuje se partizanskom pokretu, a kraj rata dočekuje kao 17-godišnji poručnik. Nakon rata odlazi u Izrael sudjelovati u uspostavi židovske države, da bi se 1950-ih vratio u Jugoslaviju i napravio ono što mnogi od nas činimo dok smo još djeca – upisao fakultet.
Nakon što je diplomirao književnost i filozofiju, počinje s bogatim radom u novinarstvu i izdavaštvu. Ističe se kao osnivač redakcije i urednik Vjesnika u srijedu, glavni urednik izdavačke kuće Stvarnost i časopisa Erasmus, utemeljitelj naklada Liber i Novi Liber koje izdaju mnoge bitne rječnike i publicističke knjige. Uredio je više od 150 knjiga i kao nakladnik objavio više od 400 knjiga. Da je napravio samo to, mogli bismo skinuti šešir i reći – hvala, gospodine Goldstein.
No, nije. Goldstein piše scenarije za filmove Signali nad gradom (1960.) Živorada Mitrovića, Prometej s otoka Viševice (1964.) Vatroslava Mimice, Četvrti suputnik (1967.) Branka Bauera i Akcija Stadion (1977.) Dušana Vukotića. Politički je aktivan kao jedan od osnivača HSLS-a, prve hrvatske političke stranke, čiji je predsjednik do veljače 1990. godine. Bio je predsjednik Židovske općine u Zagrebu, židovske vjerske zajednice Bet Israel i Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, a obnašao je i dužnost predsjednika Savjeta Spomen-područja Jasenovac.
Tu dolazimo do njegovog povjesničarskog značaja. Između ostalog, koautor je knjige
Holokaust u Zagrebu (2001.) i autor knjige
1941. - godina koja se vraća (2007.) Kao povjesničar, svima nam daje lekciju kako se odnositi prema prošlosti, kako biti angažiran, a ostati vjeran istini.
Iako jasno vrijednosno orijentiran kao antifašist, uvijek je bio vjeran činjenicama.
Zato je mogao govoriti o pobjedi partizanske vojske nad fašizmom i ekonomskom i društvenu uzletu Jugoslavije od 1950-ih do 1970-ih, ali i ostati izrazito kritičan prema jugoslavenskom revanšizmu nakon rata do 1951.
Mogao je kritizirati Tita jer je dopustio tu osvetu i bio "loš pobjednik", a opet jasno ukazati na njegovu današnju važnost kao predvodnika antifašističke borbe. Mogao je pristupiti jugoslavenskom periodu iz različitih uglova, ukazati da jednostrano viđenje povijesti nije pošteno, a opet prepoznati i
oštro osuditi danas aktualnu relativizaciju 'svih totalitarnih sustava' kao opasan pokušaj revizionizma i rehabilitacije NDH.
Stoga je Goldsteinov povjesničarski rad bio uvijek aktualan, onoliko koliko povijest uvjetuje našu sadašnjost. Njegova posljednja knjiga
1941. - godina koja se vraća nastala je kao direktna reakcija na knjigu
Jasenovački logori – istraživanja koja iznosi desnu, jednostranu i neistinitu verziju povijesti. Svoju reakciju Goldstein
vidi kao odgovornost: "Za [trend revizionizma] smo također djelomice krivi mi, zagovornici demokracije, slobode i ljudskih prava (...) jer šutimo. Knjiga
Logori Jasenovac – istraživanja objavljena je u svibnju 2015., a pravu kritiku nije doživjela sve do ove moje knjige. S druge strane, njezini autori i članovi njihove organizacije obilaze Hrvatsku i predstavljaju svoju knjigu, ponegdje čak i u školama, pa i u organizaciji crkvenih udruga i Rotary cluba."
I to nas vodi do toga da je Goldstein bio odgovoran i neustrašiv intelektualac, čovjek koji se nije vodio sebičnim interesima, kojeg nisu pokolebale ružne reakcije, nego je svoje bogato i svestrano znanje i iskustvo stavio u funkciju zagovaranja boljeg društva i ispravnog pamćenja povijesti. Tek ćemo njegovim odsustvom shvatiti koliko je bio važan za društva u kojima je živio.
Slavko Goldstein (Foto: Habrook / Wikipedia )
