Vizualni salon #5: Željko Beljan

Nakon Marije Ančić, Zlatana Vehabovića,Tina Dožića i Ivane Filip, glavni gost petog po redu Vizualnog salona, trećeg u 2023. godini, bit će Željko Beljan, likovni umjetnik s prvenstvenim zanimanjem za rad s tekstilom. 

Za Željka Beljana, zagrebačkog umjetnika mlađe generacije rođenog '84. u Vukovaru, godina na izmaku je intenzivna — prepuna izložbi, suradnji, projekata i putovanja. Između ostalog i zbog prisustva u finalu Nagrade Radoslav Putar (za najboljeg/u vizualnog/u umjetnika/icu u Hrvatskoj do 40 godina starosti), može se bez krzmanja reći da je baš 2024. godina kad je Beljan nepovratno postao prepoznato i priznato ime na lokalnoj i široj umjetničkoj sceni, i to nakon niza godina kreativnog rada. Kako mu je to uspjelo? Kakve je teme otvorio, koje ovdje možda prije nisu bile tako prisutne? Kojim je i kakvim umjetničkim postupcima i sredstvima, odnosno idejama, to ostvario? Prepoznaje se potreba da se sa čovjekom lijepo sjedne na udobni Booksin kauč, i u opuštenom tonu Vizualnog salona pretrese sve što mu se zbilo u umjetnički najplodnijoj godini do sada. Pozvani ste, sve i svi, dobrodošli!

“(Beljanov, op.a.) rad (…) izravno isprepliće igru i (likovnu i primijenjenu) umjetnost: ručni rad i nogomet. To je umjetnički rad koji se, zatim, poigrava s rodnim klišejima prisutnima pri radu i dokolici ― rad kakav se tradicionalno smatrao ženskim: vezenje ili pletenje (u ovom slučaju, preciznije, to je čvoričanje (‘makrama’) nogometne mreže), sada muškarac vrši u okruženju nogometa, ponajviše ‘macho’ igre među najčešće mačističkim, masovno popularnim sportovima. (…) Tako se kroz rad napredno mijenja i shvaćanje osobnosti sportaša, nerijetko pojednostavljeno samo s obzirom na njihov talent i strast za nogometnu ili drugu igru ili sport, prema iznova cjelovitim ličnostima koje su sposobne, zajedno sa svima koji u njemu bilo kako sudjeluju, uzeti sport (a time i život) u svoje ruke.
Ovdje je to doslovno ostvareno upravo ručnim radom, koji je umjetnik unatrag nekoliko godina izabrao za polazište svog istraživanja i stvaralaštva, što je poteklo usporedno s njegovim umjetničkim školovanjem i zasluženim stjecanjem renomea na lokalnoj i regionalnoj suvremeno-umjetničkoj sceni; međutim, Beljan je sa skupnim izlaganjem započeo prije više od desetljeća, tada s radovima nastalim u mediju ilustracije, stripa i malih 'uradi-sam' tiskovina (fanzina), dok je još ranije, od dvijetisućitih godina, bio prisutan kao glazbenik, izvođač i pjevač u 'underground' grupama kao što su Owie Pockshull, Panache Panache, Contract, Motherfuckin' Christians, Crawander i dr. Objedinjeni nazivom Cartoon Core, rani su izlagani likovni radovi, mada naizgled prilično različiti, zaista već podrazumijevali ishodište Beljanovih današnjih zanimanja, budući da je u nebrojenim crtežima nadahnutima otpadom pop-kulture razrađivao vizualnu stilizaciju upotrebljenu, primjerice, u jednom od recentnih vezenih radova: Mit, vez i Vuteks, kada je po prvi put spojio svoju vrlo izraženu svijest o kulturnom 'zeitgeistu' s folklornim i novijim povijesnim nasljeđem, prvenstveno industrijskim, svog rodnog vukovarsko-srijemskog dijela Slavonije.
Na tom tragu, Beljanov (…) noviji rad (…) umješno umrežava autorovo zanimanje za narodnu i autsajdersku umjetnost (čijom se sirovom, neakademskom likovnošću trajno inspirira jednako kao i s neodoljivim kičem najautentičnije masovne kulture) s posvećenošću ručnom radu (kojim je nastala nova mreža za donedavno prazni gol na relativno zapuštenom nogometnom terenu što više ne pripada niti jednoj osnovnoj školi, već ponajprije djeci žitnjačkog susjedstva) te velikom ljubavlju prema nogometu, koji još samo na razini kvarta nije izgubio svoj narodni karakter, pa je baš stoga umjetnost obogaćena znanjem o narodnoj baštini u prilici da ga prigrli, obnovi i razvija. Nije manje važno napomenuti i kako Beljanov način ručnog rada prijemčivo i gostoljubivo rastvara njegov proces, omogućujući svakome tko se zatekne na terenu da izbliza sagleda sve detalje ornamentalno bogate nove mreže, potpuno različite od one standardizirane za profesionalni nogomet, ali isto tako da svjedoči umjetnikovim nedoumicama, pokušajima i pogreškama, odnosno svladavanju same tehnike čvoričanja, obrćući tako ulogu umjetnika (no i sportaša) od bogomdano talentiranog, izdvojenog pojedinca, do radnika koji začudnost nastajanja novog putem umjetnosti (predmeta, stanja, događaja, itd.) pronalazi u posvećenosti igri čija struktura mora biti prevladana da bi se mogla ponovo uspostaviti u izvornoj novosti.“ (Bojan Krištofić, 2022.)

Željko Beljan (Vukovar, 1984.) je likovni umjetnik s prvenstvenim zanimanjem za rad s tekstilom. Godine 2021. je završio diplomski studij Novih medija pri Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Kroz svoj umjetnički rad istražuje fenomen ručnog rada i njegovog položaja u suvremenoj umjetnosti, te meku umjetnost, narodnu i autsajdersku umjetnost. Od 2011. je sudjelovao u nizu žiriranih i revijalnih skupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji; a dosad je ostvario i sljedeće samostalne izložbe: Benjamin Beljan: Željko (Garaža Kamba, Zagreb, 2022.); Benjamin, 2021. (Galerija CEKAO, Zagreb, 2022.); Mit, vez i Vuteks (NMG@Praktika, Split, 2020; Galerija Karas, Zagreb, 2020.); Cartoon Core (Galerija Siva, Zagreb, 2018; Inquiry Inc., Osijek, 2016.). Alumni je obrazovnog programa WHW Akademije (generacija 2022.). Živi i radi u Zagrebu.

Vizualni salon novi je Booksin program čiji je domaćin i voditelj Bojan Krištofić, dizajner i pisac, likovni kritičar i novinar, te voditelj likovno-umjetničkih programa. U sklopu Vizualnog salona Krištofić će ugošćivati sudionike/ice scene suvremenih vizualnih umjetnosti, s naglaskom na pojedine autore/ice i autorske grupe čiji individualni i kolektivni vizualni rad sadrži izraženu narativnu dimenziju; dakle, gošće i gosti Vizualnog salona bit će likovni autori/ce koji, u najširem smislu riječi, pripovijedaju slikama.
Gdje su granice, da ne velimo okviri slike? Je li ih danas uopće moguće pronaći i doseći? Je li u vrijeme post-interneta i post-istine baš sve jedan beksrajni hipertekst u jednom beskonačnom oblaku, ili su „elementarne čestice“ narativne umjetnosti poput riječi i rečenica, slika i sljedova, sposobne zadržati samostalni integritet? Jesmo li mi sami sve to skupa uopće sposobni prepoznavati? Na takva pitanja i druga koja će nam neprekidno padati na pamet ćemo odgovore tražiti skupa s umjetnicama i umjetnicima, neumornim proizvođačima slika u materijalnim i virtualnim svjetovima oko nas.

Program podupiru Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb i Zaklada Kultura nova.