Page arrow

Privremeni (iz)ostanak

Large novo naslovna1

S naslovnica knjiga.

Petak
25.02.2022.

Ako ste se u djetinjstvu susreli sa slasnim slatkišima zapakiranim u šarene omote s nerazumljivim riječima, vrlo je vjerojatno da ste pritom u razgovoru odraslih načuli još jednu isto tako nerazumljivu i neobičnu riječ: gastarbajter.

O gastarbajterima su tijekom godina stvoreni različiti političko-ideološki narativi. Nijemci i Austrijanci jugoslavensku su radnu snagu u šezdesetima na svom terenu dočekali s određenim nepovjerenjem, dok su privremeni radnici uglavnom opisivani kao marljive štediše koji se u što kraćem vremenu planiraju vratiti natrag. Intenzitet migracijskih valova tijekom desetljeća se mijenjao, oformile su se povoljnije integracijske politike, kao i percepcija lokalnog stanovništva prema strancima i obrnuto.

Mnogo je startnih pozicija za pristup razmatranju ovog fenomena, a mi ćemo se okrenuti književnoj. Bez ambicije da se opsežnije zagrabi u kolektivno iskustvo, nego prikažu mogući načini na koje se može progovarati, za analizu su odabrana dva romana: Restoran Dalmacija Jagode Marinić i Emigranti: labirint sudbina Rade Jarka. Prvi je roman njemačke spisateljice hrvatskog podrijetla koja živi u Berlinu, dok je drugi roman domaćeg pisca koji je aktivan na našoj književnoj sceni.

Prošlost na meniju u Restoranu Dalmacija

Jagoda Marinić piše kratke priče, romane, drame i eseje. Autorica je dio prve generacije koja je odrasla u Njemačkoj i prilično je vidljiva na tamošnjoj književnoj sceni. Završila je studij germanistike, anglistike i političkih znanosti i radila je kao spisateljica, kazališna autorica i novinarka u Heidelbergu i New Yorku. 

Objavila je dvije zbirke priča Eigentlich ein Heiratsantrag (2001.) i Russische Bücher (2005.), a roman Die Namenlose (2007.) nominiran je za nagradu 'Ingeborg Bachmann'. Časopis Der Spiegel proglasio je roman jednim od najvažnijih izdanih djela 2007. godine. Sudjelovala je u oblikovanju lokalnih politika u uredu gradonačelnika Heidelberga na odjeljenju za integraciju. Roman Made in Germany – Was ist deutsch in Deutschland objavljen je 2016. godine u kojemu se bavi identitetom Njemačke kao zemlje useljeništva.

Na hrvatski jezik njezin roman Bezimena preveo je Boris Perić i on je objavljen 2009. godine u nakladi AGM-a i Hrvatske matice iseljenika. Svoj drugi roman Restaurant Dalmatia objavila je na njemačkom 2013. godine, a Hena com ju je u prijevodu Romane Perečinec objavio 2015. godine.

Jednom prilikom autorica je istaknula kako je u romanu željela spojiti „dvije priče, crte koje zapravo nikada nisu bile zajedno“, priču manjine i priču te zemlje. Nakon dužeg boravka u Kanadi, kćer hrvatskih gastarbajtera Mia Marković vraća se u Berlin u potrazi za identifikacijom i definiranjem svog identiteta. Znakovito je da je fotografkinja, dakle bavi se bilježenjem trenutaka i sjećanja. Mia odgovor traži u restoranu Dalmacija, u kojemu godinama radi njezina teta Zora. Ona pak živi od pripovijedanja svojih priča i slušanja priča njezinih gostiju u restoranu, jednom od posljednjih u kvartu koje nije pobijedio döner za tri marke. Vrijeme se prebacuje iz neposredne prošlosti u Torontu, do sadašnjosti u Berlinu i sjećanja u Mijinom djetinjstvu koje prati objektivni pripovjedač, fokusirajući se na protagoniste Mijine obitelji, oca Marka, majku, babu Anu, tetu Zoru i druge. Simboličnu paralelu moguće je povezati i s mjestom u kojemu se odvija većina Mijina traženja, u Berlinu, gradu s vlastitom specifičnom poviješću i brojnim spomenicima koje Mia primjećuje. Vrijedi dodati i da se druži s Jesusom, Španjolcem i bivšim beskućnikom kojeg je upoznala u kvartu i s kojim Mia dijeli osjećaj nepripadanja i otuđenja.

Najzanimljiviji odnos u romanu je između Mije i Zore, fragmentarnosti i ukorijenjenosti identiteta. Zora je tip gastarbajtera koji u novom svijetu traži stari, a Mia pokušava svoj identitet smjestiti u pukotini između više svjetova: „Gdje da stavim početnu točku? U jeziku koji moji roditelji ne govore? U zemlji u kojoj nikada nisu živjeli? Ili u zemlji u kojoj jesu živjeli, ali koju sam ja doživljavala samo nekoliko tjedana godišnje? (…) U selo mojih roditelja?“ (str. 111.) Zora smatra da su sjećanja sidro. Da ih nema, osjećala bi se izgubljeno kao na otvorenom moru: „Naravno da se možeš iznova osmisliti. Ali samo od materijala koji ti stoji na raspolaganju. Potrebno je mnogo snage da bi se od starih materijala sašila nova odjeća, znaš? Zbog toga većina nosi uglavnom istu. A tu snagu nećeš imati ako ćeš ploviti samo otvorenim morem.“ (str. 96.)

Mijin otac Marko osjeća se krivim jer je, u okrilju rata devedesetih, u inozemstvu daleko od svega. Odlučuje se vratiti u svoje selo u Dalmatinskoj zagori kako bi pomogao svojoj zemlji i na raspolaganje Jugošvabama dao svoju kuću. Dok stranci u Torontu rat na Balkanu nazivaju europskim ratom, Mia je osjećala da je, samo u tom slučaju, kada je prostorno i kulturno dovoljno udaljena, pitanja o ratu ne određuju: "Ne, prije bi se reklo da se osjećala poput svjedokinje koja je bila blizu i stoga je mogla znati više. Kod kuće se za razliku od toga uvijek osjećala poput krunskog svjedoka, pitanje o ratu na Balkanu uvijek je bilo i prebacivanje, kao da je ona nositeljica genetski predodređene agresije." (str. 48.) Koliko je svaka priča stvar perspektive, ukazuje primjer vrlo ugledne Kanađanke koja je za Berlin izjavila kako su ljudi ondje prilično civilizirani. Uz to, poslužuju i dobru hranu.

Mia više ni sama nije sigurna opterećuju li je sjećanja ili je samo nostalgična, mogu li se promigoljiti kroz jednu pukotinu, od proslave Velike Gospe u kolovozu do svakog ručka koji je započinjao juhom. Mijina baka Ana, zajedno sa svojom kućom raste iz planine, jer su tijekom godina postale sazdane od istog kamena. Mijin ujak redovito šalje slike babe Ane 1989. godine, nakon djedova sprovoda, kako kuha, kako postavlja stol. Mijina mama Maja plače svaki put kad dobije te slike, iako je ona inzistirala da odu. Mnogo je naizgled proturječnih emocija i stavova. Kada se Mia mnogo godina kasnije vratila u kuću svojih roditelja u Dalmatinskoj zagori, signali odsutnosti primijetili su se u detaljima kao što je ponašanje za stolom s poznanicima iz sela: „za ručkom isprave Miju kada kaže Prijatno. Sada se govori U slast. Ili Dobar tek. Razumije.“ (str. 137.) Međutim, Mia neprestano u pogledu unatrag osjeća nemir i bijes: „upravo ta vrsta bijesa koji ona guta zato što se samo potencira čim se okrene protiv onih koji ga izazivaju. U Kanadi ne postoji taj bijes u njoj, nije čak ni skriven u jeziku. (…) Zalupiti vratima, bacati jastuke, sve je moguće, no nikada je ne zahvati do srži.“ (str. 100.)

Ono što Miju muči vezano je uz sposobnost podčinjavanja Hrvata u Njemačkoj: „U Kanadi su mnogi useljenici zavrijedili divljenje za svoju marljivost i poslovni duh. Za razliku od toga u Njemačkoj se očekuje zahvalnost za posao koji si obavio jer ovdje izgleda mnogi polaze od toga da ti ljudi u svojoj domovini za svoj posao nikada ne bi bili toliko plaćeni jer inače uopće ne bi bili ovdje. Ponovno sram što dolaziš uz zemlje u kojoj se ne može zaraditi. (…) Riječ gastarbajter zajedno s riječju zahvalnost i već se tresla od bijesa.“ (str. 129.) Mia se pokušava odmaknuti od simplificirane majčine zahvalnosti Nijemcima i svojevrsnog generacijskog srama. Ona je zahvalna na ukazanoj prilici, ali ne želi da se ona čitav život spominje i nastoji joj se othrvati. Isti način podčinjavanja povezuje s katoličkom Crkvom: „Kod svih ljudi u selu mogla se naći ta smrdljiva katolička čežnja za patnjom.“ (str. 133.) Možemo pretpostaviti da je u tome i uspjela, barem djelomično, s obzirom na to da se Mijin identitet u podnaslovima mijenja, od Mia Markovich do Mija Marković. Ime je osnovni znak pripadnosti određenoj zajednici i kulturi.

Emigranti su autsajderi svijeta

U Emigrantima Rade Jarka je zanimljivo da, iako svi dijele istu etiketu, autor prikazuje paletu ljudi u različitim njemačkim gradovima početkom osamdesetih koji su se različito snašli i integrirali u novu sredinu (od jugoslavenske mafije, dobrostojećih gospođa do frakcije Crvene armije i gerilskih akcija po gradu). Svi oni usamljeni su i otuđeni. Roman može funkcionirati i kao niz kratkih priča u kojima se sudbine protagonista isprepliću, baš kao što je najavljeno u naslovu (labirint sudbina). U presijecanju svih sudbina, Milan Marković izdvaja se kao glavni lik. On trenira boks, zaposlio se u predgrađu Frankfurta u restoranu koji su držali njegovi znanci i radi u kuhinji kao pomoćni radnik. Jasno kaže: „Svoju domovinu volim i mrzim u isto vrijeme.“ (str. 46.)

Učenje jezika uglavnom se događa spontano i na radnom mjestu, u onoj mjeri koliko to zahtijeva posao. Milan u klubu upoznaje Natju Hagen, apsolventicu studija dizajna, kada iz njihova razgovora otkrivamo da on nije siguran u svoj njemački koji je naučio u kuhinji restorana, „pa se bojao da nešto ne provali gramatički neispravno i sve pokvari, da ne ispadne primitivac, sirovina.“ (str. 14). Za teške fizičke poslove znanje jezika nije bilo potrebno, a često su se na poslu i u slobodno vrijeme družili sa sunarodnjacima. Nakon kratkotrajnog zaposlenja u ulozi tjelohranitelja, njegov zemljak Stjepan Čuljak postaje mu menadžerom.

S druge strane, Zoja Weiss odlično je prihvaćena u Düsseldorfu, naučila je jezik, živi u Njemačkoj skoro tri godine i snalazi se kao riba u vodi. Iznenađuje sporedna uloga Josepha Beuysa koji se pojavi u kavani i razgovara sa Zojom o njezinoj domovini. Ostavlja je u razmišljanju o definiciji domovine, nije li ona tamo gdje ti je dobro, kao što je Zoji dobro. Tu je i inspektor Leon Kotlovski, koji je tijekom svoje karijere radio s emigrantima jer je i sam bio emigrant. Grad Stettin u Poljskoj u kojem se rodio, napustio je kao jednogodišnje dijete, a u stranoj se zemlji pronalazi u radu s emigrantima, sebi sličnima.

Nostalgija za Jugoslavijom

U Restoranu Zora je najslikovitiji primjer osobe koja „ovdje“ živi fizički, dok je „tamo“ u sjećanju, što zvuči pomalo stereotipno. Tomu se može dodati i da su priče ljudi iz restorana, barem jednim dijelom, uvijek nesretne. U Emigrantima je Zori u dozi sentimenta slična Zoja (slučajna podudarnost), koju muči nostalgija za Jugoslavijom: „Neka mutna praznina, nejasna bol, tjeskoba. Ima muža koji mnogo radi (…) ali zato dobro zarađuje, a nju zaista voli… a dolje je svi mrze i ne vole, ni najrođeniji, majka i sestra, pa ipak – nešto je progoni. Otrgnutost od starog svijeta, možda.“ (str. 23.) Iako se nema kome vratiti, nju prati nekakav osjećaj.

Treba istaknuti da u Emigrantima ima više perspektiva i, primjerice, snažan kontrapunkt Zoji, lik koji je otuđen od svega i ne osjeća Jugoslaviju kao domovinu, lik je kriminalca iz jugoslavenskog podzemlja. Boro Konj morao je ubijati svoje ljude, referirajući na ustaše. Volio je motele zbog osamljenosti, a kada su ga konačno ulovili i za njim su se zatvorila vrata ćelije, „Boro Konj nije osjetio gotovo nikakvu razliku. Bilo mu je svejedno. Već godinama se na slobodi osjećao kao u zatvoru, kao da ga zidovi tamnice posvuda prate. (…) Kao da se opet vratio u majčinu utrobu, u maternicu, na zatvoreno ali sigurno mjesto, odakle može precizno odbrojiti i odvagati prethodne dane.“ (str. 113.)

U Jarkovu romanu vrijeme u Njemačkoj gotovo uvijek sivo i kišno, atmosfera je sumorna. Često se spominju i marke automobila koje u tekstu postaju svojevrstan statusni simbol, a takvim se smatraju i danas. Radnja brzo teče u dijalozima, dok se u Restoranu više prostora ostavlja za promišljanje likova. Također, u potonjem je pripovijedanje emotivno angažiranije, što se može pripisati izvanknjiževnim razlozima i proživljenom životu u osamdesetim godinama u Berlinu.

Pisci koji stvaraju između jezika i kultura izuzetno su zanimljivi za proučavanje, što je tema koja kod nas tek treba dobiti posebnu pozornost i zaživjeti u svojoj slojevitosti. Može nam puno reći o načinima pamćenja i memoriji sjećanja, životnim uvjetima i okolnostima, kao i o društveno-političkoj klimi Jugoslavije i poslijeratne Europe. Pritom nam na pamet padaju imena poput Marice Bodrožić, Alide Bremer, Saše Stanišića, Nicole Ljubić, Zorana Drvenkara, da nabrojimo samo one u Njemačkoj.

Radne migracije traju i danas. Dok su prije motivi za iseljavanje bili ekonomske prirode, danas su se njemu pridružili i razlozi poput nepovjerenja u institucije, nemoral političkih elita i korupcija u Hrvatskoj, spomenimo neke. Boris Buden smatra kako sudbina gastarbajtera ne govori samo mnogo toga o svijetu u kojemu danas živimo. Oni su preteče masivnih migracijskih pokreta koji su presudno sudjelovali u oblikovanju svijeta globalnog kapitalizma, jučerašnji gastarbajteri su istovremeno i glasnici svega onoga što će nam se tek dogoditi u budućnosti. I protagonisti naših romana sudjelovali su u kreiranju novih politika, dinamici društvenog života njemačkih gradova i negirali stroge nacionalne granice na koje se ponekad prečvrsto oslanjamo.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

pasica-6

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage arisa s pir6n28xrpw unsplash 19.05.2022.

Poezija dijaloga i raznolikosti

Antologija 'Glasovi arapskih žena' vrijedno je izdanje s obzirom na to da u širokom zamahu predstavlja veliki broj autorica i različitih poetika.

Piše: Anja Tomljenović

Podcast
Homepage large large large large podcast novi vizual 06.05.2022.

Booksin podcast: Abd El Hadi protiv velesile #6

Gošća šeste epizode Booksina podcasta 'Abd El Hadi protiv velesile' je muzeologinja, istraživačica i kulturna aktivistkinja Petra Matić, a tema razgovora je časopis 'Solidarnost'.

Preporuke
Homepage slike u dimu 29.04.2022.

Dualnost pripovijedanja

Roman 'Slike u dimu' Menyhérta Lakatosa prvi je roman o istočnoeuropskim Romima romskog autora, djelomično utemeljen i na osobnom svjedočanstvu.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novonovolarge veronica benavides w6ngect ye4 unsplash 27.04.2022.

Uroniti u jezik

Kako jezik formira autora, onda i našu čitateljsku, kritičku i stručnu percepciju o njegovom opusu?

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage sandra ukalovi%c4%87 14.04.2022.

Glasovi i iskustva 'Na margini'

O biblioteci 'Na margini – manje zastupljeni glasovi, književne vrste i iskustva u europskim književnostima' razgovarali smo s urednicom Sandrom Ukalović.

Piše: Anja Tomljenović

Podcast
Homepage large large large podcast novi vizual 11.04.2022.

Booksin podcast: Abd El Hadi protiv velesile #5

Gošća pete epizode Booksina podcasta 'Abd El Hadi protiv velesile' je književna prevoditeljica Ksenija Banović.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu