Booksa je na godišnjem od 18.7. do 30.8.! / Booksa is closed from July 18th until August 30th!
Close
Page arrow

O opismenjavanju i prosvjećivanju

Large novo large 78dc90cb5f7443a6f51ccb5bcbb9d20f

Nepoznat, “Nakon oslobođenja 902.565 žena je naučilo čitati i pisati ,” AFŽ Arhiv

Petak
15.07.2022.

Proces opismenjavanja stanovništva dio je tzv. narodnog prosvjećivanja u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, koji je tekao usporedno s mnogim tektonskim promjenama koje su zemlju iz teškog ratnog stanja i nakon revolucionarne smjene vlasti uvele u moderno doba. U temelju jugoslavenske kulturne politike bilo je širenje pismenosti među dotad deprivilegiranim društvenim skupinama, posebno usmjerena prema seljacima i radnicima, a cilj je bio riješiti se kulturne zaostalosti i osposobiti stanovništvo za sudjelovanje u društveno-političkom životu.

Pritom su poseban izazov bili odrasli i stariji koji nisu znali čitati i pisati, a živjeli su na selu, većinom udaljeni od grada. Vlast je odlučila uvesti analfabetske tečajeve (tečajeve za nepismene), kasnije i općeobrazovne tečajeve (osnovne i srednje obrazovne tečajeve) koji su se prilagodili dinamici života seljaka i radnika. Paralelno s tim, osnovane su knjižnice, čitaonice, prosvjetni domovi i narodna sveučilišta. Kako bismo potaknuli interes za jedan zanimljiv segment poslijeratnog jugoslavenskog društva, pa i onaj istraživački, u dva teksta ćemo posebnu pozornost obratiti na poslijeratnu kampanju opismenjavanja.  

Iako se primjeri koji slijede u ovom odlomku svojim opsegom i ambicijom ne mogu mjeriti s poslijeratnim ideološkim zamahom, radi ukazivanja na kakav-takav kontinuitet opismenjavanja, ipak ćemo spomenuti nekoliko primjera u prvoj polovici 20. stoljeća. Važnu ulogu u opismenjavanju imalo je Društvo hrvatskih sveučilišnih građana za pouku analfabeta koje je osnovano 1905. godine i u okviru kojeg je u idućih pet godina održano 265 tečajeva. Društvo izdaje 1911. godine udžbenik pod nazivom Abecedarka. Nova metoda za obučavanje alfabeta autora Antuna Peulića koji sažima iskustvo rada u spomenutom Društvu. Metoda poučavanja sadrži jednu zanimljivu novost. Sastoji se u tome da se slova uče pomoću slika nad kojima piše riječ sastavljena od učeniku poznatih slova (osim početnog slova). Godine 1927. osnovano je Seljačko sveučilište u Zagrebu koje provodi tromjesečne i petomjesečne tečajeve u gradovima i kraće tečajeve opismenjavanja u selima. Tijekom rata 1943. godine partizani organiziraju 150 analfabetskih tečajeva, a sljedeće dvije godine njihov broj povećao se na više od 500.

Pripreme za prvu poslijeratnu kampanju opismenjavanja počele su odmah po završetku rata. Ideal je bio čvrsto zacrtan: treba dokinuti nepismenost u svim republikama u što kraćem vremenskom roku. Prema procjeni iz ožujka 1946. godine, na našem području je u gradovima živjelo 626 003 stanovnika, a u selima 2 918 686 (podatak donosi Saša Senjan u svojoj doktorskoj disertaciji). Dakle, gotovo 80% stanovništva živjelo je na selu, a velik broj bio je nepismen. Najugroženije nepismene skupine bile su žene, osobe starije životne dobi, ljudi iz siromašnih kućanstava, manjine kao što su Romi te napuštena djeca. Stanje nakon rata bilo je teško, školske zgrade bile su oštećene ili porušene, nedostajalo je namještaja i školskog pribora za rad.

Većina arhivskih podataka koji se tiču poslijeratnog prosvjećivanja u ovom tekstu preuzeta je iz već spomenute doktorske disertacije Saše Senjana. Budući da je autor precizno analizirao proces i učinke opismenjavanja u bjelovarskom i varaždinskom okrugu od 1945. do 1952. godine, svi koji žele saznati više o ovoj temi upućuju se na njegov tekst. Nadalje, koristi se ova prilika da se skrene pozornost i na kraći tekst Semira Hadžimusića koji je otvorio ovo pitanje na području Lukavca u razdoblju od 1945. do 1953. godine. Jasmin Jajčević također je pisao o opismenjavanju tijekom spomenutog razdoblja.

Socijalistička Jugoslavija je, u traženju modela za obrazovanje, pogled usmjerila prema opismenjavanju u SSSR-u, procesu koji je bilježio nevjerojatne rezultate (od 1919. godine i Dekreta o likvidaciji nepismenosti do 1939. godine opismenjeno je 50 milijuna ljudi). Takav zavidan rezultat za sebe je priželjkivala i Partija, stoga je zacrtala cilj u kojemu će se nepismenost iskorijeniti tijekom Petogodišnjeg plana, baš kao što je to učinjeno u SSSR-u tijekom petoljetke.

U svakoj republici oformljeno je ministarstvo prosvjete koje se brinulo za opismenjavanje preko posebnog odjela za narodno prosvjećivanje. Opismenjavanje je shvaćeno kao dobrovoljna akcija, stoga su ljudi pozivani da joj se dobrovoljno priključe, kako u procesu učenja, tako i u procesu podučavanja i pomoći oko organizacije tečajeva. Obrazovanje uz rad! – bila je jedna od popularnijih parola jugoslavenskoga vremena, piše Dubravka Ugrešić. Budući da nije postojao zakon koji bi obvezao na pohađanje tečajeva, kako bi proširili vijest i doprli do što većeg broja ljudi, u kampanju je uključena i Narodna fronta, uz Antifašistički front žena i omladinske organizacije. Mjesni narodni odbori imali su određeni stupanj autonomije i nadzirali su provedbu tečaja bez miješanja političkog vrha.

Analfabetske tečajeve možemo svrstati u grupu osnovnih ili početnih tečajeva kojima se stječu osnovna znanja, traju maksimalno jednu godinu (minimum je šest održanih sastanaka), a u njihovom vođenju prevladavaju metode predavanja, razgovora i demonstracije. Stručno vođenje tečajeva uglavnom je palo na leđa školovanim i pismenim, ali neiskusnim mladim ljudima, s obzirom na to da je većina učitelja bila opterećena drugim prosvjetnim zadacima. Oni su prolazili kroz kratke tečajeve na kojima su se upoznali s metodikom rada na opismenjavanju. Jedan poučavatelj radio je prosječno s 15 nepismenih. Neke od preporuka za rad Ministarstva prosvjete (izdane 1945.) odnosile su se na tempo kojim polaznici uče (uvijek od lakšeg i poznatog prema težem i nepoznatom), bilo je važno predavati jednostavnim jezikom, maksimalno uključiti pomagala i didaktički pribor, poticati na raspravu i povezivati rad tečaja s ostalim prosvjetnim radom u mjestu (poput zajedničkog sudjelovanja na priredbama). Iako su se otpočetka pojavile financijske poteškoće, za polaznike tečajeva nastojalo se osigurati dovoljan broj početnica, bilježnica, olovki, kreda, bočica tinte i ostalog pisaćeg pribora.

Kako je izgledao udžbenik za jedan analfabetski tečaj? Dobar primjer je Početnica za nepismene (uredili Špoljar, Munko, Prodanović i Vitez) koja je objavljena 1945. godine. Može se podijeliti na šest cjelina koje su uključile abecedu, narodne poslovice i mudrosti, pravila pisanja, tekstove, ćirilicu i tekstove na ćirilici i računicu. Počinje se samoglasnicima (i - igla, u - udica...), a tiskana i pisana, mala i velika slova usporedno su prikazana. Tekstovi su u početku otisnuti većim slovima i kraći, a zatim se veličina slova smanjuje, a tekstovi produljuju. Najčešće se u ovakvim udžbenicima moglo pronaći tekstove koji veličaju Tita, partiju ili partizanski pokret. Zanimljivo je istaknuti da su tu i tekstovi vezani uz širenje pismenosti: Čemu nam treba pismenost, Bez pismenosti nema pravog napretka... Početnica završava cjelinom Računica u kojoj se usvaja čitanje i pisanje brojeva, zbrajanje i oduzimanje, zatim množenje i dijeljenje i razlomci. Ilustracije i fotografije sastavni su dio početnica, važne ne samo za prepoznavanje i usvajanje slova koja se uče, već i kao dodatak tekstovima za vježbanje čitanja koji su prigodni, poučni i zabavni.

Nije bila rijetkost da učitelji pišu i objavljuju članke o svojim iskustvima podučavanja, a pritom su često i međusobno raspravljali o mogućnostima za unaprjeđenjem nastave. Uz brojne druge teme o stanju školstva, od predškolskog odgoja od borbe protiv pušenja sa srednjoškolcima, u časopisu Pedagoški rad može se, primjerice, naći i članak poput onoga Ive Kuvača iz Solina koji dijeli savjete iz prakse kako postići „najbrži i najljepši uspjeh s nepismenima“. U njemu diskutira o prednostima „metode istodobnosti“, odnosno „metode simultanog predočavanja slova“, u kojoj se učenicima predočuju sva slova alfabeta, da bi se time početno čitanje i pisanje moglo dovesti do jedinstva, kako bi se odmah uočio princip govora i pisanja koji bi obuhvatio sve glasove. Autor u ovoj metodi prepoznaje dvije prednosti: učenici se više zainteresiraju za učenje, a budu li prisiljeni odustati od tečaja (prije svega žene koje se trebaju brinuti za djecu i kućanstvo), sami mogu nastaviti s vježbanjem čitanja i pisanja, s obzirom na to da su savladana sva slova i glasovi.

Tijekom kampanje 1947./1948. godine dogodio se vrhunac prosvjećivanja. Broj osnovanih analfabetskih tečajeva na našem prostoru dosegnuo je brojku od 7113, broj polaznika tečaja iznosio je 108 724 i opismenjeno je 80 056 osoba, kako prenosi Senjan. Treba napomenuti da nisu svi kotarevi, kao ni republike, polučile isti uspjeh. U nekima je okupljanje nepismenih dobro napredovalo, a u nekima je proces bio vrlo spor. Aktivnosti vezane uz opismenjavanje provodile su se intenzivno do 1948. godine, a potom se, iz različitih razloga, mijenjaju i slabe, o čemu će više riječi biti u idućem tekstu, kao i o drugim mogućnostima za školovanje radnika, poput Škole za obrazovanje radnika koja je mnogima ponudila usavršavanje i priliku za nastavak školovanja.

Naslovna fotografija: Nepoznat, “Nakon oslobođenja 902.565 žena je naučilo čitati i pisati ,” AFŽ Arhiv, pristupljeno 15. srpnja 2022., http://afzarhiv.org/items/show/180.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

thumbnail-lenta-eu-630

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage novo 3 large olimpijada %c4%8ditanja2 09.08.2022.

Knjižnica (koja) pokreće društvo

Koje programe za najmlađe i mlade nudi Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“, odnedavno proglašena knjižnicom godine? Odgovor saznajte u tekstu Anje Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage large novo solidarnost 08.08.2022.

'Obični ljudi, ali istovremeno i nisu'

Čitanje 'Solidarnosti' uvodi nas u neobičnu zbrku identiteta, karakterističnu za socijalizam istočne Europe, neosjetljiv i prividno neokrznut pitanjima rase i rasijalizacije. Tekst Petre Matić.

U fokusu
Homepage novo 2 mishaal zahed h4x tksufvw unsplash 01.08.2022.

Poezija i književnost u karakternom oblikovanju pojedinca - Iran, Perzija

Mura Palašek piše o povijesnom i suvremenom poimanju poezije u Iranu.

U fokusu
Homepage large novo knjiga 26.07.2022.

Predrasuda na predrasudu u pisanju o slijepim osobama

Sara Tomac pročitala je nekoliko knjiga kako bi dobila odgovor na pitanje: kako videće osobe pišu o slijepim osobama?

Piše: Sara Tomac

Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage espi tekst 25.07.2022.

Posljednji valcer u odmaralištu Požega

'Sjedim ispod našeg grafita na kojem je najobičnijom bijelom napisano HAJDUK, to je naš mul, preko puta mene Hans i Sila, naši prijatelji, Iris i Lazar kartaju briškule.'

Piše: Espi Tomičić

Podcast
Homepage large i to je pitanje kulture podcast 22.07.2022.

Booksin podcast: I to je pitanje kulture? Sanja Baković!

Gošća ove epizode Booksina podcasta 'I to je pitanje kulture?', posljednje koju objavljujemo u sklopu istoimenog projekta, je Sanja Baković, pjesnikinja, novinarka i kulturna radnica. 

Piše: Matija Prica

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu