Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Između pripadanja i nepripadanja

Large novolarge photo 1613165724971 bf8dbe87ff1a

Foto: Unsplash.

Četvrtak
30.09.2021.

Nedavno sam čitala esej Dubravke Ugrešić Pisati u egzilu koji tematizira autoričino iskustvo egzila. Potaknuo me na razmišljanje kako autori danas, iz različitih razloga, žive, pišu i djeluju izvan svojih matičnih zemalja. Budući da s posebnim zanimanjem pratim stranu i domaću pjesničku produkciju, postavila sam si pitanje o vjerodostojnosti pozicije (ne)pripadanja i temi egzila u stihovima. U kojoj mjeri su joj autori posvećeni? Osim mjesta koje napuštaju, ostavljaju li autori za sobom i jezik? Pritom sam željela skrenuti pozornost na nekoliko zanimljivih stranih pjesničkih glasova različitih generacija i usput provjeriti što su nam u tom kontekstu hrvatski izdavači ponudili u posljednjih nekoliko godina.  

Adonis (ili Adunis), pravim imenom Ali Ahmad Said Esber, sirijski pjesnik, esejist i prevoditelj, svoju prvu zbirku pjesama Zrcalo sna na hrvatskom jeziku u prijevodu Tatjane Pavić-Vukić predstavio je u okviru pulskoga festivala autora i nakladnika Sa(n)jam knjige u Istri 2016. godine. Autor je aktivan na arapskoj i svjetskoj sceni zavidnih sedamdesetak godina kao pjesnik i kritičar događanja na Bliskom istoku. Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća odigrao je ključnu ulogu u odmaku od klasične forme u modernoj arapskoj poeziji. Nakon 1988. godine kada je Nobelova nagrada dodijeljena egipatskom romanopiscu Nagibu Mahfuzu, Adonis se redovito spominje kao njezin sljedeći kandidat iz arapskog svijeta.

Kako stoji na koricama zbirke, u njoj se nalaze odabrane pjesme nastale u šezdesetogodišnjem razdoblju (od Prvih pjesama 1949 – 1955. do Knjižara koji prodaje knjige o zvijezdama, 2008.), odnosno od mladalačke lirike do zrelih ostvarenja u slobodnom stihu i prozi. Pjesnik crpi inspiraciju iz mitologije drevnog Levanta i Mezopotamije, ugleda se na poetiku klasičnih arapskih pjesnika poput Abua Nuvasa i al-Ma'arrija i koristi elemente sufizma, francuskog simbolizma i nadrealizma u formi kraćih i duljih pjesama slobodnog stiha. Bez obzira na zbirku, može se reći kako lirski subjekt kontinuirano traga za skrovištem / za svijetom koji počinje / na rubu ovog svijeta. (str 32). Nerijetko se prisjeća stradanja i nepravde nanesene narodima Bliskog Istoka (Eufrat je gnjevan / na obalama mu ždrijela / kule potresa i grom / vali mu konji, str. 57), kao i čežnje za domom i dalekom ljubavi (Kad bi došao / kad bi došao / Damask / ti plode noći i ležaju njen, str. 47). Ove godine Sandorf je objavio zbirku Dječak koji trči u sjećanju u kojoj su odabrane pjesme u slobodnom stihu i prozi iz osam svezaka njegovih sabranih djela.

U okviru VBZ-ovog projekta Na margini: manje zastupljeni glasovi, žanrovi i iskustva u europskim književnostima 2019. godine objavljena je zbirka Stablo pjesama: osobna antologija (1992. – 2012.) Abdellatifa Laâbija, prva na hrvatskom jeziku (u prijevodu Lee Kovács). Međutim, hrvatskoj publici to nije bila prva prilika za upoznavanje s Laâbijem. Treba podsjetiti kako je autor predstavljen u antologiji naslova Ovo tijelo nije kuća, u koju su uključeni književnici Magreba, ogromnog područja Sjeverne Afrike koje obuhvaća Maroko, Tunis, Alžir i Libiju u okviru Booksinog festivala Revija malih književnosti 2018. godine.

Uz osamnaest zbirki poezije, pisac je dramskih tekstova, romana i nekoliko publicističko-esejističkih knjiga. Laâbi je važan frankofoni glas marokanske poezije i smatra se jednim od najvećih živućih pjesnika. Bio je osnivač i glavni urednik društveno-političkog i književnog časopisa Souffles (Dahovi) sredinom šezdesetih godina u Maroku. Zbog objavljenih tekstova i uredničke politike bio je osuđen na osmogodišnju zatvorsku kaznu (1972. – 1980.), nakon čega je emigrirao u Pariz. Dobio je Goncourtovu nagrada za cjelokupni opus 2009. godine, dok je 2011. godine primio Veliku nagradu frankofonije Francuske akademije. Za razliku od Adonisa koji piše na arapskom, Laâbi piše na francuskom jeziku, što objašnjava činjenicom kako se danas, u vremenu globalizacije književnosti, ionako uglavnom čitaju prijevodi. Njegovim riječima: "Ionako nije važno na kojem jeziku se piše, nego što se s tim jezikom radi, kako ga se oblikuje i koji je njegov krajnji rezultat u poeziji."

U antologiji su okupljeni stihovi koji su nastajali od 1992. (zbirka Sunce umire) do 2012. godine (zbirka Zona turbulencije) u ukupno devet pjesničkih zbirki. Laâbijev pjesnički univerzum neraskidivo je vezan uz arapski svijet, što je moguće primijetiti u brojnim tematsko-motivskim poveznicama (pjevačica Fairuz, grad Fez, zemurski sag, pjesnik Abu Nuvas, dinastija Marinidi itd.). Pjesme su duljeg narativnog tijeka u kojima se lirski subjekt nastoji boriti za dijalog, toleranciju i zaštitu ljudskih prava (Umjesto da mango otvorimo / nožem / zašto ne pokušamo milovanjem?, str. 24 i Valjat će se jednog dana / ispričati zemlji / i povući na vršcima prstiju, str. 27). Iako se on fizički ne nalazi u svojoj rodnoj zemlji, postavlja pitanje je li iz nje uopće moguće otići: Uzalud emigriram / i uvjeravam se u odlazak / Na svakom nebu iznova nalazim mlađak / i ustrajnu tišinu zvijezda (str. 49).

Dok su prethodna dva slučaja primjeri prisilnog egzila i rezultati nesretnih političkih okolnosti, Salman Rushdie tvrdi kako danas egzil sve više upućuje na is-korijenjene pojedince, koji i u slučaju dobrovoljnog izgnanstva žive i stvaraju u svojevrsnom kulturnom i semiotičkom „međuprostoru“, na „ničijoj zemlji“. Pojam egzila pripisuje se i „priznaje“ uglavnom istaknutim pojedincima i intelektualcima, osobama s određenim kulturnim (i materijalnim) kapitalom. U tom slučaju, egzil se smatra izabranim stanjem, što je slučaj našeg sljedećeg autora, jamajkanskog pjesnika, romanopisca i profesora Keija Millera koji predaje na više britanskih sveučilišta. Autor je sastavio i uredio antologiju novijeg karipskog pjesništva. Za svoj treći roman Augustown (2016.) dobio je Nagradu Bocas za karipsku književnost, a 2018. godine dodijeljena mu je i Karipska nagrada Anthony N Sabga za izvrsnost u književnosti i umjetnosti. Njegova zbirka Kartograf pokušava ucrtati put prema Sionu (objavljena 2019. godine u prijevodu Damira Šodana) također je pripremljena u okviru VBZ-ove naklade Na margini.

U zbirci se sudaraju dvije kulture, britanska kolonizatorska i lokalna jamajkanska, pri čemu se pokušava ostvariti dijalog između kartografa i Rastamana kako bi se razriješio pronalazak mjesta Sion, u konačnici i očekivano neuspješan pothvat (Sanjamo da smo sami među napuštenim rijekama. / O, Mister Gospodine, hoćete li ikad shvatiti / zašto takve pjesme izviru iz ove neobične zemlje?, str. 42). U zbirci nevelika opsega autor eksperimentira s prostorom pjesme na bjelini papira, dok se lirski subjekt stapa s Drugim, u čemu se odražava i raskorak u autorskom identitetu. Autor posredno otvara i pitanje moći, odnosno karte simboliziraju dominantnu poziciju onoga tko ih ucrtava i njima manipulira, pri čemu jezik uvijek ostaje djelomičan, fragmentaran i ne može u potpunosti obuhvatiti iskustvo. Ljudi koji žive između prostora, u Millerovu slučaju između Jamajke i Velike Britanije, s vremenom na neki način i sami postaju prostorima za sebe, svjesni dualnih perspektiva koje uzrokuju neprestano preispitivanje.

U Booksinoj antologiji suvremene književnosti Levanta Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju objavljene su pjesme Golana Hajia, sirijsko-kurdskog pjesnika i prevoditelja koji piše na arapskom jeziku i trenutno živi u Francuskoj. Njegova prva zbirka pjesama na arapskom jeziku nazvana He Called Out Within The Darknesses (2004.) osvojila je pjesničku nagradu Muhammad al-Maghut. Sa sirijskim feminističkim pokretom Estayqazat je 2016. objavio Until The War, zbirku ženskih glasova u sirijskom ustanku koju je uredio iz niza intervjua.

U njegovim pjesmama lirski se subjekt suočava s prognaničkim iskustvom koje je prožeto nesigurnošću i neizvjesnošću (U trenutku zadnjeg daha čut ću / molitvu na jeziku koji ne razumijem, / i bit ću sretan., str. 14) i kreće se u prostoru bez eksplicitno naglašenih imena ili definiranih granica, dok poseže za pitanjem sjećanja u prošlosti i memorije za budućnost (Tisućama malenih usta zajedno s tobom upijam / svjetlost Sunca / – Sunca mojih djedova koji posijediše u djetinjstvu / kad ih strah prožme / ustrašene odmazdom ranjenih zmija, str. 26).

Tema egzila u različitim se varijantama i opsegu proteže u navedenim zbirkama i pokazuje kako se ne mora nužno tematizirati osjećaj otuđenja, gubitka i sjete. Iako je i njih moguće primijetiti (recimo, netom opisani primjer u Hajievoj poeziji), valja imati na umu kako se uglavnom radi o nijansiranim iskustvima, često se razrađuje pozicija (ne)pripadanja, između, koja može omogućiti stvaranje prostora za preispitivanje identiteta i jezika u različitim formama. Svaki stih može, a i ne mora biti direktan upliv autorove biografije u tekst. Izvan matičnog konteksta, njihove izmještene sudbine promatraju se kao drugačije, pri čemu se ne bi trebalo upasti u primamljivu zamku stereotipizacije kolektiva na temelju individualnog iskustva.

Iako su mi koordinate teksta dopustile da zagrebem tek po površini ove teme, može se zaključiti kako je pjesništvo koje nastaje u egzilu prilično nevidljivo u domaćem mainstream izdavaštvu. Iako se još uvijek, nažalost, ne nalazi na policama naših knjižnica u hrvatskom izdanju, u ovom kontekstu nemoguće je izostaviti Warsan Shire, somalijsku pjesnikinja rođenu u izbjeglištvu u Keniji. Zahvaljujući prijevodu Lucije Ražnjević, dio autoričinih pjesama koje očaravaju dojmljivim i snažnim pjesničkim slikama (Naduta sam jezikom koji si ne mogu priuštiti da zaboravim) iz važne zbirke Učim majku kako da rodi dostupan je online. U budućnosti bi vrijedilo zaviriti i u pjesničke knjige, primjerice, Oceana Vounga (za to vrijeme možemo uživati u njegovom romanu Na Zemlji smo nakratko predivni koji je prošle godine prevela Mirna Čubranić u okviru ¸izdavačke kuće Hena com), potom i Sarah Howe, dobitnice T. S. Eliot nagrade za debitantsku zbirku Loop of Jade (što je prvi slučaj u povijesti nagrade) ili Jamile Osman, dobitnice nagrade Brunel za 2019. godinu. 

Naposljetku, razmišljajući o značenju granica i ograničenja, odnosu lokalnog i globalnog, nacionalnog i transnacionalnog u suvremenom trenutku postavit ću pitanje koje se pojavilo kao nuspojava tijekom čitanja zbirki. Možemo li osmisliti drugi metodološki okvir koji će potisnuti nacionalnu odrednicu autora, etiketu koja se lijepi za potrebe književnog predstavljanja, na korice knjiga, u opisu književnih nagrada… Vratit ću se na tekst Dubravke Ugrešić i naizgled zatvoriti tekst njezinim citatom: „Pisac egzilant oslobođen svoje sredine najpre spozna da je uhvaćen u tragikomičnu zamku i da ga ni tamo u dalekom svetu ne etiketiraju drugačije do kao predstavnika države koju je napustio. Iako u Hrvatskoj više ne postojim kao hrvatska spisateljica, izvan Hrvatske me bez izuzetka etiketiraju kao hrvatsku spisateljicu. Tako sam, iako to nisam želela, postala više hrvatska nego što bih to bila da sam ostala u Hrvatskoj. (…) Uzgred rečeno, samo jednom sam iza imena nekog književnika videla primedbu transnacionalan i zavidela sam mu.“

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

pasica-6

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage snaslovnice 11.10.2021.

Kako se pisao (romski) otpor?

Ivana Perić piše o povijesti Roma u Drugom svjetskom ratu, otporu, (ne)sjećanju i književnosti, o čemu je razgovarala s Danijelom Vojakom, višim znanstvenim suradnikom na Institutu Ivo Pilar i dugogodišnjim istraživačem povijesti Roma.

Piše: Ivana Perić

U fokusu
Homepage novostablopjesama 07.10.2021.

Stalna je samo mijena

Abdellatif Laâbi jedan je od najznačajnijih glasova marokanske poezije, frankofoni pjesnik koji je 1985. godine, nakon odsluženja zatvorske kazne, emigrirao u Francusku, gdje i danas živi.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novo knjiga 27.09.2021.

Nu-j identitet făr dă ljimbă* – O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika

O bajaškim varijetetima rumunjskog jezika, kojim govori značajan broj Roma u Hrvatskoj, piše Selma Pezerović.

Piše: Selma Pezerović

Podcast
Homepage large large novo podcast cover 24.09.2021.

Booksin podcast: Literatura u migraciji #3

U novoj epizodi Booksina podcasta 'Literatura u migraciji' Tomislavu Augustinčiću u studiju se pridružila novinarka Anja Tomljenović.

U fokusu
Homepage novovuntitled design  1 20.09.2021.

Nesigurnost društvene margine – o dometima književnog teksta

Pročitali smo i usporedili dva najambicioznija i najhvaljenija recentna romana o romskoj tematici: 'Oblak boje kože' Nebojše Lujanovića i 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka.

Piše: Luka Ostojić

U fokusu
Homepage kazali%c5%a1te3 17.09.2021.

Svijet je pozornica – uvod u romsko kazalište

Budući da smo prethodno detaljnije istražili romsku poeziju i usmenu romsku prozu, u ovom tekstu dotičemo se i dramskog stvaralaštva i kazališnog rada Roma.

Piše: Anja Tomljenović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu