Ivan Šamija, osebujan i osvježavajući glas na hrvatskoj pjesničkoj sceni u srijedu, 5. studenoga, u klubu Booksa predstavio je svoju novu zbirku
Projekt Poljska. Događaj je bio naslovljen 'Razgovor o poeziji', a u njemu su sudjelovali urednik zbirke
Miroslav Mićanović te
Irena Matijašević i
Branislav Oblučar.
Na početku je pjesnik okupljenima u punome klubu ponudio rakiju, što nije bila samo simpatična i topla gesta sramežljivog domaćina, nego i simbolična najava onoga što ćemo saznati tek kasnije iz usta Irene Matijašević, a to je da je rakija u Šamijinoj poeziji proizvod mračne alkemije. U tu poetsku alkemiju dobili smo priliku uroniti trenutak nakon prve ispijene rakije, kad je Šamija pročitao jednu od pjesama iz novog rukopisa.
Riječ je potom preuzeo Mićanović, otkrivši nam zavjerenički kako je imao toliko veliko povjerenje u pjesnikov rad i talent da je uvjeravao nakladnika Branka Čegeca da rukopis napreduje i da pjesme uredno pristižu i prije no što mu je Šamija dao išta čime bi opravdao te nevine laži.
Osim toga, Mićanović ustvrđuje kako Šamijina Poljska nije stvarna država, nego nestalan i zamjenjiv prostor, suprostavljen čvrstoj strukturi zbirke. Matijašević u svojem komentaru otkriva elemente alkemije: u Šamijinoj viziji priroda je vrhunska alkemičarka čije se djelovanje očituje kroz procese koje obično uzimamo zdravo za gotovo, a Poljska je pjesnikov eksperiment, imaginarna platforma zatočena u vremenu prije industrijalizacije na kojoj promatramo rezultate alkemije.
Nadovezujući se, Oblučar ističe kako je vegetacija, kojom rukopis obiluje, motiv preko kojeg se očitava mijena te da tekst, iako formalno cjelovit, tematski slijedi godišnja doba. Također postavlja pitanje o vrsti i njezinoj odredivosti. Naime, povlačeći paralele sa Šamijinim potencijalnim utjecajima, mahom spominje prozaiste (Bekavca, Prousta, Kafku...), no ipak, tekst je snažno liričan, gust, 'krcat riječima'.
Naposljetku, dovodi se u pitanje potreba za ustrajanjem na jasnim granicama između poezije i proze, a prozna forma Šamijine poezije tumači se kao krajnja gesta oslobađanja poezije.
Mićanović zaključuje razgovor prikladno otvorenim zaključkom: ne možemo biti sigurni je li riječ o poeziji ili prozi, ne znamo je li 'ja' koji se pojavljuje u većini pjesama pripovjedač ili lirski subjekt, a prostor i vrijeme rukopisa više naslućujemo nego što ga znamo odrediti. Sve u svemu, nemamo definitivne odgovore, ali ih ni ne želimo naći jer bi to bilo "u suprotnosti sa zbirkom kao takvom".
Na kraju, vratili smo se Šamiji koji je pročitao još nekoliko pjesama, otkrivši predivan, atmosferičan, gust i začudan rukopis te time zatvorio službeniji dio promocije.
Iako je promocija ispunila svoju svrhu (pred blagajnom se brzo stvorio red ljudi željnih zbirke) i primjereno predstavila Šamijin tekst, sadržaj nije odgovarao (najavljenoj) formi, odnosno, izostao je element razgovora. Predstavljači su jako malo komunicirali međusobno, a s autorom i publikom nimalo, što je djelovalo kao oštra ironija uz Projekt Poljska koji je toliko evokativan, višeslojan i potiče na razgovor.
Na sreću, sama je publika nadoknadila taj propust: još uvijek pod kupolom dojma o čuvenom, raspršili smo se po klubu razgovarajući i čitajući pjesme.
Katja Knežević
foto: Booksa
***
Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa 'Kulturpunktova novinarska školica - Svijet umjetnosti', ciklus 2014-15, udruge Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
