Predstavljanje rukopisa i dodjela nagrada Prozak Alenu Živkoviću i Na vrh jezika Katarini Bošnjak

Na festivalu Prvi prozak na vrh jezika održano je predstavljanje rukopisa i dodjela nagrada Prozak Alenu Živkoviću i Na vrh jezika Katarini Bošnjak. U razgovoru i dodjeli sudjelovali su Kruno Lokotar i Martina Vidaić.

Snimka slijedi!

Obrazloženje žirija (Marija Andrijašević, Kruno Lokotar, Marko Pogačar) za nagradu Prozak: 

"Zbirka priča Stol za jednoga Alena Živkovića okuplja priče koje lucidno i s izrazitim stilskim senzibilitetom mapiraju različite aspekte naše svakodnevnice. U njima se privatna iskustva i društvene tenzije isprepliću nenametljivo ali precizno, najčešće kroz likove koji su istovremeno glasni i potisnuti, cinični i ranjivi, prepoznatljivi i pomaknuti. To su radnici, sinovi, gubitnici, žene u pretežno muškim svjetovima, šefovi, novinari, zaposlenici na rubu burnouta, ljubavnici, hejteri i vjernici u nešto što ni sami ne znaju kako nazvati. Živković piše priče koje ne traže vanjski zaplet, već se konstruiraju iz atmosfere, situacije, sitnog pomaka u unaprijed zadanoj rutini. Njegov prozni glas oslanja se na ritam govornog jezika, oštrinu u dijalozima i finu ironiju u naraciji. U toj naraciji autor odlično gradi prostor za humor i apsurd i istovremeno melankoliju. Motivsko-tematski, zbirka se bavi širokim spektrom – od političke alegorije, preko (muških) emocionalnih raspada, klasne dinamike i mizoginije, do suptilne, precizne parodije korporativnog govora i otuđenja. Iako se žanrovski zadržava u realističkoj poetici, u pričama se često otvara prostor za nadrealne ili groteskne elemente, koji služe kao pojačivači društvene slike."

Obrazloženje žirija za nagradu Na vrh jezika: 

"Rukopis Kad porastem ubit ću Kaću Katarine Bošnjak zaokružena je i iznijansirana zbirka pjesama ispovjedne, intimne i društvene tematike. Kompozicijski se sastoji od tridesetak pjesama, mahom pisanih u proznom, slobodnom stihu. U njima Bošnjak motivsko-tematski progovara o raznim aspektima (ženske) svakodnevnice kroz osobne mitologije: o odrastanju, tijelu, seksualnosti, (neuzvraćenoj) ljubavi, psihičkom i fizičkom radu, emocionalnom radu u odnosima, majci, bolesti i smrti, životu u koferu, u unajmljenim stanovima i tuđim gradovima, prostornoj dislociranosti. Posebnu težinu rukopisu daje upravo tematiziranje ženskog iskustva i djevojaštva, koje je nesentimentalno, ali snažno afektivno nabijeno — ne rezignacijom, nego nekom vrstom egzaltacije. Jezik zbirke hibridan je, oslonjen na razgovorni registar i direktnost, kao da se poruka ni slučajno ne smije zaobići (ubiti Kaću, ubiti najranjiviji, najistureniji dio sebe, koji osjeća u svijetu kojem su osjećaji samo smetnja!), a istovremeno je prožet lirskim, ponekad i aforističkim iskazima. Bošnjak piše stihove koji lucidnost dovode u prvi plan kako bi se nježnost razigrala u drugom. U izrazu koristi pauze, ritmička ponavljanja i mikronarative kao sredstvo emocionalnog zasićenja stiha."